Banovina Soli
Banovina Soli (mađ. Sói bánság ili Sófölde) bila je banovina jugoistoku Hrvatsko-Ugarske između 12. i 15. stoljeća. Na čelu je bio ban kojeg je postavljao kralj. Ban je istovremeno bio upravni i vojni vođa.[1] Nastala je iz malene kneževine, župe Soli na istoku Hrvatskog kraljevstva.
Banovina je stvorena nakon teritorijalnog utvrđivanja hrvatsko-ugarske države tijekom vladavine kralja Bele II. (1131. – 1141.). Ime nosi prema regiji Soli. Prostirala se od rudnika soli oko naselja Soli (Donje Soli, Gornje Soli), duž obala rijeka Bosne sve do rijeka Save i Drine.[2]
Hrvatsko-ugarski Bela IV. Bosnu je podijelio 1254. na tri banovine među kojima je i Banovina Soli.[3]
Nakon Belina phoda na Bosnu 1253., Soli su pripale Usori i kao takve, došle su pod jurisdikciju Rostislava Mihailoviča, zeta Bele IV. tj. supruga Beline kćeri Ane.[4] Bela IV. organizirao je Soli kao posebnu pograničnu oblast. Godine 1263. Bela IV. sjedinio je Usoru i Soli s Mačvom u posebnu vojvodinu Usoru (sa Solima).[3]
Godine 1410. Žigmund Luksemburški je porazio Stjepana Ostoju koji se pobunio protiv njegove vlasti. Za posljedicu je pripojio Usoru (sa Solima) banovini Slavoniji, a župu Soli, koje je povjerio hrvatsko-ugarskom mačvanskom banu, Ivanu Moroviću.[2]
Za kralja Matije Korvina većina područja Usore (sa Solima) su postale ova Srebrenička banovina. Stanovništvo je bilo hrvatsko i katoličko.[5]
Popis vladara uredi
Vidi uredi
Izvori uredi
- ↑ Rogers, Clifford J., ur. 2010. The Oxford Encyclopedia of Medieval Warfare and Military Technology (engleski). 1. Oxford University Press. New York. str. 116–117. ISBN 978-0-19-533403-6
- ↑ a b c d e f g Sói bánság [Banovina Soli] (mađarski). Magyar Katolikus Lexikon (Mađarski katolički leksikon). Pristupljeno 11. svibnja 2014.
- ↑ a b (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Odluka o proglašenju povijesnog područja nekropole sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 26. listopada 2010. (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
- ↑ (engl.) Cumans and Tatars: Oriental Military in the Pre-Ottoman Balkans, 1185-1365, István Vásáry, Cambridge University Press, 2005, str. 103
- ↑ Udruga Šokadija O porijeklu Šokaca, iz knjige "ZAGREBAČKA ŠOKADIJA", Martin Vuković predsjednik Šokadije Zagreb (pristupljeno 26. studenoga 2016.)