Braća Miladinov
Braća Miladinov, Dimitar (Struga, 1810. – Carigrad, 23. siječnja 1862.) i Konstantin Miladinov (Struga, 1830. – Carigrad, 18. siječnja 1862.), bili su makedonsko-bugarski[1][2] pjesnici i folkoristi, osnivači su nacionalnog preporoda u Sjevernoj Makedoniji i Bugarskoj[3] sredinom devetnaestog stoljeća.
Obitelj Miladinov uredi
Dimitar i Konstantin Miladinov rođeni su u obitelji grnčara Riste Miladinova i njegove supruge Sultane. To je bila brojna obitelj s osmero djece, od toga šest sinova: Dimitrij, Tane, Naum, Mate, Apostol i Konstantin i dvije kćeri: Ana i Krsta.
Životopis uredi
Školovanje uredi
Dimitar je od 1829. školovan u Janjini i samostanu Sv. Nauma u Ohridu, tako da je 1830. postao učitelj u Ohridu. Ostala braća su osnovno školovanje završila u Strugi, a gimnaziju u Janjini (Grčka). Srednji brat Naum Miladinov je završio Duhovnu akademiju na patrijaršijskom univerzitetu Halki u Carigradu, gdje je diplomirao na odsjeku za glazbu i gramatiku. Naum je 1843. napisao glazbeni udžbenik, prvi takve vrste u Makedoniji. Puno je pomogao braći u skupljanju građe za Zbornika jer je zapisivao i note.
Najmlađi brat Kostantin diplomirao je 1852. godine na Filozofskom fakultetu u Ateni, na odsjeku za grčku filologiju.
Pedagoški rad uredi
S diplomama školovanih učitelja, braća su se vratila u svoj rodni kraj i otpočela pedagošku karijeru. Radeći u školi u Ohridu Dimitar se susreo s poznatim ruskim slavistom Viktorom Grigorovičem. Taj susret bio je presudan za otkrivanje ljubavi za skupljanje narodne građe bugarskog naroda u Makedoniji. Nedugo zatim Dimitar je uz pomoć braće počeo prikupljati građu za Zbornik.
U tom vremenu Makedonija je pod vlašću Otomanskog carstva i ne samo što njezin narod trpi sluganski položaj u odnosu na vladajuće islamsko stanovništvo, već je u duhovnom pogledu podvrgnut helenizaciji preko crkvenih vlasti koje su bile podčinjene carigradskom patrijarhu, a on je bio Grk.
Dimitar Miladinov je bio panslavistički orijentiran i ubrzo je došao u sukob s grkofilima u Bitoli, osobito s mitropolitom Venediktom. Zbog toga je napustio Bitolu i otišao raditi u obližnje selo Trnovo među Vlahe. Putovao je po Austro-Ugarskoj (Vojvodina) i upoznao se s idejama ilirizma, za koje se odmah vatreno zagrijao i prihvatio ih kao svoje. U drugom dijelu 50-ih Dimitar Miladinov započeo svoju aktivnu borbu protiv grčkog svećenstva i za uspostavu moderne bugarske obrazovanja i crkve.[4]
Po povratku u rodnu Strugu 1856., Dimitar odlučuje poslati mlađeg brata Konstantina na studij slavenske filologije u Moskvu, na tamošnje Carsko sveučilište. Ponijevši skupljeni materijal za budući Zbornik, Konstantin radi uz studij i na realizaciji Zbornika, priprema materijal za tisak. Usput i sam počinje pisati poeziju. I pored toga što nije napisao puno (svega 15 pjesama), njegova poezija zauzima grandiozno mjesto u makedonskoj lirici, već zbog jednog naslova - T'ga za jug. Pjesma je prvi puta objavljena u bugarskom listu Dunavskom lebedu, koji je izdavao istaknuti bugarski revolucionar Georgi Rakovski.[5] Ta pjesma je prevedena na 42 jezika u sedamdesetak prepjeva. Teška ruska zima i slabo materijalno stanje Konstantina dovode do opake bolesti - tuberkuloze 1859. Nije uspio ni u nakani da u Moskvi objavi Zbornik narodnih umotvorina, ponajviše zbog velikog otpora pravoslavnih crkvenih krugova, koji su slušali Carigradsku patrijaršiju.
U lipnju 1860. napušta Moskvu ne završivši studij i vraća se kući preko Beča. Tu se sreće s biskupom Strossmayerom, s kojim je imao kontakte još u Moskvi jer ga je informirao o svojim nastojanjima da tiska Zbornik. Josip Juraj Strossmayer prihvaća ideju da on financira izdavanje zbornika i šalje Konstantina u Zagreb, gdje se Zbornik ima tiskati.
Bugarske narodne pjesme uredi
Dana 24. lipnja 1861. iz tiskare Ante Jakića iz Zagreba izašao je iz tiska Zbornik narodnih umotvorina braće Miladinov - Bugarske narodne pjesme, sakupljene od braće Miladinov, djelo od 584 narodnih pjesama iz Makedonije i 76 iz Bugarske (koje je ustupio bugarski folklorist Vasilije Čolakov). Problematiziranje, pa čak i brisanje riječi "Bugarske" je tipično za jugoslavenske i post-jugoslavenskih povjesničara iz suvremene Sjeverne Makedonije.[6][7] Unatoč toj teoriji Dimitar Miladinov je pisao o "bugarskih pjesama" već u 1846. u svojoj korespondenciji s ruskim prof. Grigorovič.[8] Također Konstantin Miladinov definira folklorne materijale kao "Bugarski" u svojoj predanosti biskupa Strossmayera u početnih dijelova zbirke.[9]
U rječničkom dodatku nalazio se i prvi dio makedonsko-hrvatskog rječnika što ga je Miladinov bio spreman objaviti u cijelosti (2000 riječi), ali je odustao zbog veličine Zbornika.[10]
Zbornik je izazvao velik odjek u slavističkim krugovima, kao i u europskoj kulturnoj javnosti. Konstantin je, sretan zbog ispunjenja životnog sna, sredinom srpnja 1861. napustio Zagreb i krenuo za rodnu Strugu. Usput se zadržao u Beogradu, gdje je saznao da mu brat Dimitar leži već preko pola godine utamničen u turskom zatvoru. I tako je umjesto za Strugu krenuo put Carigrada, gdje je i on utamničen pod optužbom da je špijun. Pod nikad razjašnjenim okolnostima braća Miladinov su umrla u Carigradskom zatvoru 1862. godine.
Izvori uredi
- ↑ HE pristupljeno 3. listopada 2020
- ↑ U njihovoj prepisci oba braća se samoidentifikuju kao Bugari, vidi: Братя Миладинови – преписка. Издирил, коментирал и редактирал Никола Трайков (Българска академия на науките, Институт за история. Издателство на БАН, София 1964); na hrvatskom: Braća Miladinov - prepiska. Prikupio, komentirao i redaktisao Nikola Trajkov (Bugarska akademija znanosti, Povijesni institut, Sofija 1964.)
- ↑ Slavko Slišković, Strossmayer i Bugari, Hrvatsko-bugarski odnosi u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2005, 328: "U isto vrijeme s osnutkom Akademije Strossmayer se na još jedan osobit način povezuje s Bugarima i pomaže razvoj bugarske književnosti. Naime, Strossmayerovim zalaganjem tiskane su "B'lgarski narodni pesni" braće Dimitra i Konstantina Miladinovih".
- ↑ Кузман Шапкарев, МАТЕРИАЛИ ЗА ВЪЗРАЖДАНЕТО НА БЪЛГАРЩИНАТА В МАКЕДОНИЯ, Неиздадени записки и писма, Български писател, София, 1984, МАТЕРИАЛИ ЗА ЖИВОТООПИСАНИЕТО НА ПРИСНОПАМЕТНИТЕ БРАТЯ ХР. МИЛАДИНОВИ, ДИМИТРИЯ И КОНСТАНТИНА, Учителствуванието, дейността им по българското възраждание и трагическата им смърт в цариградските темници (1854–1862 г.).
- ↑ „Дунавски лебед“, г. I, 1860, бр. 20.
- ↑ Ulf Brunnbauer Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. veljače 2012. (Wayback Machine), Drevna Nacionalnost i vjekovna borba za državnost: Historiografski mitovi u Republici Makedoniji (BJRM) Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. studenoga 2011. (Wayback Machine), Zbornik radova "Historijski mitovi na Balkanu", Institut za istoriju Sarajevo, 2003, 307-308: Makedonski povjesničari naglašavaju one intelektualce iz XIX stoljeća koji su se izjašnjavali kao 'Makedonci', štagod da su oni sami pod tim podrazumijevali. Naprimjer, u svom značajnom nedavnom radu Povijest makedonske nacije, eminentni književni povjesničar Blaže Ristovski govori o makedonskom karakteru pisaca, pjesnika, i drugih intelektualaca, za koje se onda može kazati da su bili prvaci makedonskog nacionalnog 'buđenja' u XIX i ranom XX stoljeću. Ukoliko su se neke od tih osoba u nekom trenutku izjašnjavale kao Bugari, Ristovski se naveliko trudi da naglasi kako oni to nisu tako mislili. Naprimjer, Ristovski navodi da je podrška Krste Misirkova - 'najeminentnijeg, najznačajnijeg i najaktivnijeg makedonskog kulturnog i nacionalnog radnika prije oslobođenja' - aneksiji Makedonije od strane Bugarske nije održavala 'njegova iskrena uvjerenja i osjećanja', već je bila 'diktirana okolnostima toga vremena'. Drugi povjesničar smjelo objavljuje da braća Miladinov - druga dvojica koji se smatraju prvacima makedonstva - naprosto nisu imali na umu nacionalnost kad su se izjašnjavali kao 'Bugari', jer su zapravo bili Makedonci.
- ↑ Leslie Benson, Yugoslavia: A Concise History, Palgrave Macmillan, 2004, ISBN 978-1-4039-1566-5, p. 89: In one respect, however, Macedonian nationalism threw up a problem which the Party could not ignore: the question of the status of the Macedonian language. If, as Dr Johnson remarked, languages are the pedigrees of nations, then the Slav inhabitants of Macedonia were by any reasonable linguistic criteria part of the Bulgarian nation. The codification of colloquial Macedonian, approved by ASNOM as the official language of the Macedonian state (ASNOM’s phrase), was the workof a Commission for Language and Orthography, whose recommendations were accepted officially on 3 May 1945. The construction and dissemination of a distinctive Macedonian language was the medium through which a sense of Macedonian identity was to be fixed. The dialects chosen as the norm were far more akin to standard Bulgarian than to Serbian, but that was irrelevant to its political uses as the vehicle for the invention of an entire national tradition, in which (as so often in the Balkans) the question of language dominated. The past was systematically falsified to conceal the fact that many prominent ‘Macedonians’ had supposed themselves to be Bulgarian, and generations of students were taught the pseudo-history of the Macedonian nation. The mass media and education were the key to this process of national acculturation, speaking to people in a language that they came to regard as their Macedonian mothertongue, even if it was perfectly understood in Sofia.
- ↑ "Братя Миладинови – преписка", Издирил, коментирал и редактирал Никола Трайков, Българска академия на науките, Институт за история, Издателство на БАН, София 1964, 13-17, u pismu od 25. veljače 1846.
- ↑ БѪЛГАРСКИ НАРОДНИ ПѢСНИ СОБРАНИ одъ БРАТЬЯ МИЛАДИНОВЦИ ДИМИТРІЯ И КОНСТАНТИНА и издани одъ КОНСТАНТИНА, ЗАГРЕБЪ, 1861, ВАША ПРЕВОЗВИШЕНОСТЬ И ПРЕСВѢТЛОСТЬ!.
- ↑ Miladinov Konstantin: Da vidam Ohrid, Struga da vidam, Priredio Borislav Pavlovski, Zajednica Makedonaca u Republici Hrvatskoj, Zavičajna naklada "Žakan Juri", Zagreb - Pula 2001., ISBN 953-96314-5-9