Cassone

Cassone (mn. cassoni) ili svadbeni kovčeg je bogato ukrašena raskošna škrinja tipična za Italiju. Ukrasi su mogli biti ugravirani ili prilijepljeni, potom oslikani i pozlaćeni. Izraz pastiglia koristio se za dekoraciju u niskom reljefu oblikovanom od gipsa ili ugraviranom, koji se vrlo često koristio. Cassone ("velika škrinja") bio je jedan od statusnih simbola bogatih trgovaca i aristokrata u talijanskoj kulturi od kasnog srednjeg vijeka nadalje i bio je vjerojatno najvažniji dio namještaja toga doba. Davao se mladenki kako bi u njemu držala odjeću za vjenčanje, a nakon vjenčanja u njemu je donosila miraz novoj obitelji.

*Cassone*, *Sala di Ercole*, Palazzo Vecchio, Firenca

Postoji, međutim, niz različitih suvremenih naziva za škrinje i pokušaji modernih stručnjaka da ih razlikuje ostaju špekulacije tako da se u praksi sve dekorirane talijanske škrinje toga doba nazivaju cassoni, što vjerojatno nije bio slučaj u prošlosti. Kao primjer se može navesti pojam forziere vjerojatno korišten za ukrašenu škrinju s bravom.^[1]

Opis uredi

Pošto je cassone služio za pohranjivanje osobnih stvari mladenke, bio je logično sredstvo za spomen na vjenčanje u obliku oslikanih dekoracija obiteljskih grbova i laskave alegorije nakon što su kao ukras uvedeni oslikani paneli u ranom razdoblju quattrocenta. Bočni paneli bili su odlična ravna površina za oslikavanje, najčešće temama dvorske ljubavi ili puno rjeđe religijskim temama. U 15. stoljeću postaju popularni motivi iz klasične povijesti i mitologije. Veliki firentinski umjetnici 15. stoljeća angažirani su u ukrašavanju cassonea no Giorgio Vasari se žalio da su mnogi umjetnici prihvaćali taj posao, premda su smatrali da je ispod časti za jednog umjetnika. Neki su se toskanski umjetnici u Sieni i Firenci specijalizirali za ukrašavanje drvenih panela na cassoneu. Ovi su se paneli očuvali kao samostalna umjetnička djela pošto su ih kolekcionari i trgovci umjetnina 19. stoljeća skupljali, često odbacujući sam cassone. Od kasnih 1850-ih započelo se s proizvodnjom neorenesansnih cassona za trgovce kao što su William Blundell Spence, Stefano Bardini i Elia Volpi s ciljem da se sačuvani originalni ukrašeni paneli mogu predstaviti klijentima u glamuroznijem i "authentičnijem" obliku.^[2]

Tipično mjesto gdje se pozicionirao cassone bilo je podnožje kreveta koji je bio zatvoren u zavjese. Takvo uređenje karakteristično je za prikazivanje scena Blagovijesti ili Pohođenja Svete Ane Djevici Mariji. Cassone je uglavnom bio nepomičan dio namještaja. U kulturi gdje su stolice bile rezervirane za važne ličnosti, ljudi su često neformalno sjedali na jastuke postavljene na pod prostorije, a cassone se koristio kao naslon za leđa ili kao stol. Simbolična "poniznost" što je suvremeni stručnjaci iščitavaju u prikazima Blagovijesti gdje ja Marija prikazana kako sjedi na podu i čita, vjerojatno podcjenjuje uobičajenu praksu sjedenja onog doba.

S krajem 15. stoljeća profilirao se novi stil i ranorenesansni cassoni u središnjoj i sjevernoj Italiji počinju se ukrašavati i djelomično pozlaćivati s klasicističkim dekoracijama kao što su užlijebljeni kutni pilastri, frizevi i okviri, te ukrašeni paneli u visokom i niskom reljefu. Pri izradi nekih cassona iz ranog i srednjeg 16. stoljeća umjetnici su se inspirirali na starorimske sarkofage (ilustracija desno).^[3]

Cassone s visokim naslonom i ponekad osloncem za noge za potrebe molitve ili svakodnevnu upotrebu nazivao se cassapanca ("kovčeg-klupa"). Cassapanche su bile pričvršćene za podlogu i zidove i nalazile su se u glavnim javnim prostorijama palača, u salama ili salonima. Činile su dio tzv. immobili ("nekretnine") i nisu se premještale čak ni kad bi palača promijenila vlasnika.

Izvori uredi

↑ Ajmar-Wollheim, Marta; Dennis, Flora, At home in Renaissance Italy, 2006, Victoria and Albert Museum, ISBN 1-85177-488-2, ISBN 978-1-85177-488-3
↑ Ellen Callmann, "William Blundell Spence and the Transformation of Renaissance Cassoni". The Burlington Magazine 141 (June 1999:338–348).
↑ Vasari, Le vite de' piu eccellenti pittori..., ed. G. Milanesi, vol. II str. 148.

Literatura uredi

Wilhelm von Bode, Italian Renaissance Furniture
Civilta del legno: mobili dalle collezioni di Palazzo Bianco e del Museo degli Ospedali di S. Martino, Genova, Palazzo Bianco, 1985. Exhibition catalogue ISBN 88-7058-149-7
Heinrich Kreisel, Die Kunst des deutschen Möbels vol. I, "Von der Änfangen bis zum Hochbarock" 1968. Comparable German kast.
Frida Schottmüller, Wohnungskultur and Möbel der Italienischen Renaissance, (Stuttgart, Verlag Julius Hoffman) 1921. Interior decoration and furniture of the Italian Renaissance. Still indispensable.
Paul Schubring, Truhen und Truhenbilder der italienischen frührenaissance (Leipzig) 1914., and Supplement, 1923. An unequalled photo repertory of cassoni and cassone panels, often given unrealistically early dates.
Peter Thornton, The Italian Renaissance Interior 1400–1600. (New York: Abrams) 1991.
"Cassone - Italian Renaissance Marriage Chest" in Eclectique, 23. rujna 2009.
Helen Webberley, "Marriage, fertility and courtly love in Renaissance Italy: cassone" in Art and Architecture, mainly, 1 February 2011
Helen Webberley, Love, sex and family wealth in Florence in Art and Architecture, mainly, 25 svibnja 2013.
Dr Susan Grange, 'The cassone - the Renaissance "bottom drawer", in Cassone: The International Online Magazine of Art and Art Books, lipnja 2011. http://www.cassone-art.com

Vanjske poveznice uredi

Logotip Zajedničkog poslužitelja

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Cassone

Medieval & Renaissance Chests and Trunks - Includes cassoni of the 14th-16th centuries

[1] Ajmar-Wollheim, Marta; Dennis, Flora, At home in Renaissance Italy, 2006, Victoria and Albert Museum, ISBN 1-85177-488-2, ISBN 978-1-85177-488-3

[2] Ellen Callmann, "William Blundell Spence and the Transformation of Renaissance Cassoni". The Burlington Magazine 141 (June 1999:338–348).

[3] Vasari, Le vite de' piu eccellenti pittori..., ed. G. Milanesi, vol. II str. 148.

[1]

[2]

[3]