Celuloid (od celulo[za] + -id, dinitroceluloza, dinitronaftalen) je čvrsta prozirna umjetna plastična masa, dobivena na bazi nitroceluloze (celuloznoga nitrata) s kamforom kao plastifikatorom.
Celuloid ima mnogo nedostataka; npr. nepoželjan miris i okus, neotpornost prema kiselinama i alkalijama, obezbojenje na svjetlu i vrlo je zapaljiv. Ovaj polimerni materijal je skoro pedeset godina bio jedina važna plastična masa.

Alt
Lutka od celuloida

Dobivanje uredi

Englez Alexander Parkes dobio je 1865.g. miješanjem nitrata celuloze, alkohola i kamfora masu koja je bila slična rogu.

Američki istraživač John Wesley Hyatt objavio je 1869.g. patent za sličan produkt, koji je on razradio kao nadomjestak za slonovaču za biljarske kugle i uveo za njega novo ime - celuloid.

Priprema se miješanjem dvaju dijelova celuloidnog piroksilina s jednim dijelom praškasta kamfora i miješanjem u mješaču s dosta alkohola, da se stvori tijesto. Mekana masa preša se u različitim oblicima ili izvlači u listove (folije). Tokom rada alkohol se ispari i predmeti se skrutnu.

Uporaba uredi

Upotrebljavao se za izradbu fotografskih i kinematografskih filmova, ali se zbog zapaljivosti u tu svrhu više ne upotrebljava.

Tanke trake celuloznog nitrata prije su se uglavnom upotrebljavale za izradu filmova. Pripremali su se otapanjem topljivog piroksilina u smjesi acetona i metanola, zajedno s kamforom kao plastifikatorom, i ta se masa mazala na poliranu površinu točkova promjera 6 do 9m. Kako se točak polako okreće, otapalo se dovoljno brzo otparava i film se u uskoj traci kontinuirano namata na suprotnoj strani te prelazi kroz sušionicu, gdje se ukloni ostatak otapala.[1]

Izvori uredi

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 2 (Be-Da), str. 589. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. ISBN 953-6036-32-0