Donjolužičkosrpski jezik

Donjolužičkosrpski jezik (dolnoserbski; ISO 639-3: dsb), zapadnoslavenski jezik kojim u preko šezdeset gradova i sela u Donjoj Lužici (Niederlausitz) govori oko 7000 pripadnika etničkih Lužičkih Srba (Donji Lužičani, Wendojo).^[1] Glavno središte je grad Cottbus (Chósebuz).^[2]

Sami svoj jezik nazivaju dolnoserbski (serbšćina). Najbliži srodnik mu je gornjolužičkosrpski [hsb]. Piše se na latinici. Novine, radio-program i škole, uključujući i visoke. Etničkih Lužičana ima i na području SAD-a.^[3]

Mina Witkojc najpoznatija je spisateljica, koja je pisala na donjolužičkosrpskom jeziku.

Literatura uredi

Bogumil Šwjela: Dolnoserbsko-němski słownik, Ludowe nakładnistwo Domowina, Budyšyn, 1963.
Manfred Starosta, Erwin Hannusch, Hauke Bartels: Dolnoserbsko-nimski słownik, Ludowe nakładnistwo Domowina, Budyšyn, 1999., ISBN 3-7420-1096-4
Hauke Bartels: Lower Sorbian vocabulary. U: Haspelmath, Martin & Tadmor, Uri (eds.), World Loanword Database., München : Max Planck Digital Library, 2009., URL: https://web.archive.org/web/20100803165555/http://wold.livingsources.org/vocabulary/10 – Pristupljeno: 14. travnja 2011.

Izvori uredi

↑ Elżbieta Wrocławska, Promjene u ortografiji i leksici donjolužičkoga jezika – na margini jezikoslovnih globalističkih sporova (str. 139. – 146.), U zborniku: Barbara Kryżan-Stanojević, ur., Inovacije u slavenskim jezicima, Zagreb : Srednja Europa, 2011., ISBN 978-953-6979-80-6, str. 139.
»Donji Lužički Srbi često sami sebe zovu imenom koje se do kraja II. svjetskoga rata upotrebljavalo i za Gornje Lužičke Srbe: Wendojo, njem. Wenden, vraćajući se starom imenu koje se više u Gornjoj Lužičkoj ne upotrebljava. U zadnjih dvadeset godina Donji Lužičani na taj način naglašavaju potrebu da se njihov jezik, kultura i povijest razlikuju od jezika, kulture i povijesti Gornjih Lužičana.«
(Wrocławska, 2011., 139.)
↑ Dubravko Škiljan: Pogled u lingvistiku, 4. izmijenjeno izd., Opatija : Naklada Benja, 1994., ISBN 953-6003-07-4, str. 25.
»U Njemačkoj, u predjelu Lužice, između gradova Cottbus i Bautzen, oko 75 000 stanovnika govori lužičkosrpski ili sorapski ili vendski (sa dva dijalekta: gornjolužički i donjolužički), no većina je govornika dvojezična, i pritisak njemačkog je snažan. Tu se ubraja i rusinski kojim govori dvadesetak tisuća ljudi, uglavnom u Vojvodini.«
(Škiljan, 1994., 25.)
↑ Ethnologue (16th)

Vanjske poveznice uredi

[1] Elżbieta Wrocławska, Promjene u ortografiji i leksici donjolužičkoga jezika – na margini jezikoslovnih globalističkih sporova (str. 139. – 146.), U zborniku: Barbara Kryżan-Stanojević, ur., Inovacije u slavenskim jezicima, Zagreb : Srednja Europa, 2011., ISBN 978-953-6979-80-6, str. 139.
»Donji Lužički Srbi često sami sebe zovu imenom koje se do kraja II. svjetskoga rata upotrebljavalo i za Gornje Lužičke Srbe: Wendojo, njem. Wenden, vraćajući se starom imenu koje se više u Gornjoj Lužičkoj ne upotrebljava. U zadnjih dvadeset godina Donji Lužičani na taj način naglašavaju potrebu da se njihov jezik, kultura i povijest razlikuju od jezika, kulture i povijesti Gornjih Lužičana.«
(Wrocławska, 2011., 139.)

[2] Dubravko Škiljan: Pogled u lingvistiku, 4. izmijenjeno izd., Opatija : Naklada Benja, 1994., ISBN 953-6003-07-4, str. 25.
»U Njemačkoj, u predjelu Lužice, između gradova Cottbus i Bautzen, oko 75 000 stanovnika govori lužičkosrpski ili sorapski ili vendski (sa dva dijalekta: gornjolužički i donjolužički), no većina je govornika dvojezična, i pritisak njemačkog je snažan. Tu se ubraja i rusinski kojim govori dvadesetak tisuća ljudi, uglavnom u Vojvodini.«
(Škiljan, 1994., 25.)

[3] Ethnologue (16th)

[1]

[2]

[3]