Filip Dobrečić

Filip Dobrečić je bio crnogorski diplomat katoličke vjere, iz Bara (Crna Gora) i brat barskog nadbiskupa i primasa srpskog, Nikole Dobrečića. Po nacionalnosti je bio Srbin, kao i njegov brat.

Bio je miljenik talijanske kraljice Jelene Savojske. Za vrijeme studiranja objavljivao je propagandne tekstove u inozemnom tisku u korist crnogorskih državnih i nacionalnih probitaka. Stekao je doktorat[1] u Rimu iz oblasti političkih i diplomatskih znanosti. Kao poliglot imenovan je za tajnika Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Crne Gore. Bio je zastupnik u crnogorskoj Narodnoj skupštini. Imenovan je 1917. godine za generalnog konzula Crne Gore u Brindisiu. Do 1918. godine nalazio se u crnogorskoj diplomatskoj službi, kada prelazi u jugoslavensku, odnosno u Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine SHS. Imenovan je za konzula u Pečuhu i Rijeci.[2]

Prijepori oko načina sjedinjenja Srbije i Crne Gore 1918. godine uredi

Andrija Radović je tvrdio da Crna Gora vodi separatističku politiku. To je opovrgavao Filip Dobrečić u jednom tekstu, dok je bio činovnik crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova. Dobrečić objašnjava da u crnogorskoj vladi nema separatista, jer se separatistima ne mogu smatrati oni koji rade u korist zajedničkih interesa, tj. u korist jedinstva Crne Gore i Srbije. Separatisti su, prema njegovom mišljenju, upravo oni koji iz sebičnih i osobnih interesa rade na razdoru između dvije države. Kao jednog od tih separatista, Dobrečić označava Andriju Radovića, jer način na koji on propagira ujedinjenje doprinosi nacionalnom razdoru, a ne jedinstvu. Ne sporeći da je svesrpsko ujedinjenje na srcu svakom poštenom čovjeku, i da je Crna Gora pobornik takvog ujedinjenja, Dobrečić smatra da je rasprava o tom pitanju, u trenutku kada se i jedna i druga država nalaze u ropstvu, neprimjerena. On zato predlaže da se o ujedinjenju raspravlja tek kada dvije kraljevine povrate svoju slobodu. Istovremeno, Dobrečić ističe i da je pitanje ujedinjenja Crne Gore i Srbije - njihovo unutrašnje pitanje, tako da nijedan neslužbeni čimbenik, pa ni Radovićev Odbor za narodno ujedinjenje, nema legitimitet voditi akciju za ujedinjenje. Prema njegovom mišljenju, to unutrašnje pitanje, koje se u ovom slučaju tiče državnog statusa Crne Gore, rješavat će crnogorski narod i njegovo zakonito predstavništvo.[3]

Izvori uredi

  1. Цетињски вјесник од 6.јула 1911., бр.52, Положио докторат, стр. 4. Цетиње. 1911
  2. Jovović, Ivan. 2012. Šimun Milinović nadbiskup Barski, str. 236 (PDF). Matica crnogorska
  3. Andrijašević, Živko. Srpstvo u Crnoj Gori, poglavlje: Državna ideologija u doba egzila i stvarni ciljevi - u nesaglasju