Giuseppe Arcimboldo
Giuseppe Arcimboldo (Milano, oko 1527. – Milano, 11. srpnja 1593.), talijanski maniristički slikar; tehnički savršen slikar osebujnog i originalnog manirističkog stila.
| Giuseppe Arcimboldo | |
| Manirizam | |
|---|---|
 autoportret | |
| Rođenje | Milano, oko 1527. |
| Smrt | Milano, 11. srpnja 1593. |
| Vrsta umjetnosti | Slikarstvo |
| Praksa | Milano, Prag |
| Utjecao | dadaizam, nadrealizam |
| Poznata djela | Četiri godišnja doba Portret Rudolfa II. (Vertumnus) Knjižničar (Arcimboldo) |
| Portal o životopisima | |
Nakon naukovanja u rodnom Milanu djelovao je pretežno u Pragu kao dvorski slikar nekoliko vladara. Bio je učenik učenika Leonarda da Vincija, od kojih je najvjerojatnije naslijedio preciznost i znatiželju.[1] Godine 1556. godine radio je s Giuseppeom Medom na freskama u katedrali u Monzi, ali su njegovi radovi religijske tematike poprilično zaboravljeni.[2] Od 1562. Arcimboldo je počeo raditi na carskom dvoru Habsburgovca Ferdinanda I. U tom razdoblju je naslikao svoja najpoznatija djela, i razvio svoj nevjerojatno poseban umjetnički stil, koji ga snažno razlikuje od ostalih suvremenika.[1] Arcimboldo je stvorio uistinu fantastičnu sliku praškog dvora, stvarajući kostime, dizajnirajući i dekorirajući. Car Rudolf II. dao mu je nebrojene ovlasti za usluge slikanja brojnog niza portreta carske obitelji i državnika, te mu je postavio i zadatak istraživanja umjetničkih djela. God. 1587. Arcimboldo se vratio u Milano, ali je ostao u kontaktu s carem. Preminuo je 11. srpnja 1593. u Milanu. Iako je bio vrlo popularan tijekom svog života, ubrzo je zaboravljen nakon smrti.
Njegova neobična vizija potakla je mnoge iz njegovog vremena da vjeruju kako je Arcimboldo duševno bolestan i kako su njegova djela rezultat gubitka razuma.[2] Poslije njegove smrti, njegova djela padaju u zaborav, sve dok ih početkom 20. stoljeća ne otkriju nadrealisti. Od tada njegov opus postaje svjetski slavan. Iako nije imao izravne učenike, po slobodi fantazije i bizarnim slikarskim efektima blizak je modernom dadaizmu i nadrealizmu 20. stoljeća.
Djela uredi
_-_Flora_-_c._1591.jpg)
Najpoznatije Arcimboldove slike su alegorije i personifikacije godišnjih doba (Četiri godišnja doba) i prirodnih elemenata, te fantastični portreti komponirani od cvijeća, voća, povrća, grana, lišća ili knjiga (Knjižničar, Vertumnus).[3] Neki prikazi su satirični portreti dvorskih osoba, a drugi su alegorijske personifikacije.
Možda vrhunac njegovih kompozicijskih portreta, od kojih se četiri nalaze u bečkom Muzeju povijesti umjetnosti, čine dvije nevjerojatno ljupke kreacije Flore. Arcimboldo ih je načinio pred kraj svog života u Milanu, te ih je potom poslao u Prag kao zahvalu za to što je nakon 25 godina rada kao dvorski slikar u službi Maksimilijana II. i Rudolfa II. bogato nagrađen i poslan natrag u domovinu. Obje slike Flore nalazile su se u zbirci cara Rudolfa II., ali su 1648. kao dio ratnog plijena stigle u Stockholm, u zbirku kraljice Kristine Švedske. Nakon abdikacije kraljice slike su ostale u privatnom vlasništvu u Švedskoj, te su u 19. i 20. stoljeću više puta promijenile vlasnika.[4]
-
-
Proljeće, 1563., ulje na drvu, Louvre, Pariz. -
Ljeto, 1573., ulje na platnu, Louvre, Pariz. -
Jesen, 1573., ulje na platnu, Louvre, Pariz. -
-
Knjižničar (Arcimboldo), 1566., ulje na platnu, dvorac Skokloster, Švedska. -
Vatra, 1566., ulje na drvu, 66,5 x 50,8 cm, Kunsthistorisches Museum, Beč. -
Odvjetnik, 1566., ulje na platnu.
Izvori uredi
- ↑ a b Kristina Petričević, Giuseppe Arcimboldo: Serije slika Godišnja doba i Elementi Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. veljače 2021. (Wayback Machine), Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet, odsjek za povijest umjetnosti, Split, 2012., str. 4., pristupljeno 29. svibnja 2017.
- ↑ a b Giuseppe Arcimboldo: Fantastične iluzije iz 16. vijeka Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. listopada 2013. (Wayback Machine), Buka, 26. listopada 2013.
- ↑ Arcimboldo, Giuseppe na Hrvatskoj enciklopediji LZMK, Pristupljeno 29. svibnja 2017.
- ↑ Giuseppe Arcimboldo u bečkom Muzeju povijesti umjetnosti, cromoda.com 24. srpnja 2014., Pristupljeno 29. svibnja 2017.