Hereza Slobodnog Duha

Hereza Slobodnog Duha bilo je ime dano mješavini heretičkih vjerovanja za koje se smatralo da su ih koncem 13. st. i početkom 15. st. gajili neki kršćani, osobito oni na području današnjeg Beneluksa, Njemačke, Francuske, Češke i sjeverne Italije, a koja su izazvala veliku nelagodu vodstvu Crkve toga vremena. Skup tih vjerovanja, osuđenih papinom bulom 'Ad nostrum' na Koncilu u Vienni (1311. – 12.), poslužio je povjesničarima kao svojevrstan nacrt za njihova nastojanja da što više okarakteriziraju samu srž tih vjerovanja, iako je tu tijekom Srednjega vijeka postojao veliki broj tumačenja kojima se nastojalo pojasniti tu herezu. Još i danas, stoga, bijesne žučne rasprave o tomu u kojoj su mjeri individualci ili grupe optuženi za gajenje tih vjerovanja (uključujući tu Marguerite Porete, begine, begarde i Meister Eckharta) uistinu imali takve heretičke poglede za koje ih se teretilo. Današnji znanstvenici taj termin nastoje što više proširiti i na vjerovanja drugih kršćanskih individualaca i grupa, a koji su bili aktivni prije i poslije kasnog Srednjeg vijeka.

Nastanak

Skup vjerovanja pripisanih Herezi Slobodnog Duha najranije pronalazimo u tekstu 'Compilatio de novo spiritu' (1270. godine) čiji je autor Albert Veliki, a riječ je o skupini osoba koje su se našle pod udarom istrage u području Bavarske. Teme koje se obrađuju u tim dokumentima, i koje će se ponovno pojaviti u kasnijim istragama, uključuju sljedeće:

• Autoteizam – drugim riječima, vjerovanje da su savršena duša i Bog nerazdvojni (Jedno). To se često izražavalo putem jezika vrsnoće ili potpunog uništenja. Takvo vjerovanje je postalo heretično jer je potkopavalo neizbježno razlikovanje između stvorenog i palog bića i stvoritelja.
• Odbijanje neizbježnosti Krista, Crkve i sakramenata za spasenje – tako što se jednostavnost i oslanjanje na Duh Sveti nisu smatrali dovoljnim za spasenje. Oni su vjerovali u komunikaciju direktno s Bogom i nisu trebali Crkvu za posredovanje.
• Upotreba jezika erotskog stapanja s Kristom.
• Antinomijske tvrdnje („Ništa nije grijeh izuzev onoga što se smatra grijehom.“). Kritičari Hereze Slobodnog Duha tumačili su njihova vjerovanja kao da su oni sami sebe smatrali nesposobnim za počinjenje grijeha i kao da su iznad moralnog upravljanja Crkve. Stihovi nalik onima iz Novog zavjeta (Gal 5,18) („Ako li vas Duh vodi, niste pod Zakonom.“) bili su viđeni kao temelj takvim vjerovanjima.
• Antiklerikalne tvrdnje.

Tijekom konca 13. st., Crkva je takvim poimanjem vjere etiketirala raznorazne neregularne religijske grupe kao što su begini i begardi, čija se brojnost znatno povećala u nadolazećim desetljećima. Zabrinutost Crkve nad takvim shvaćanjima vjere sve je više rasla kako su se ona sve više širila, osobito tijekom 1300-ih godina, te osobito u Italiji. Djelomično potaknut takvom zabrinutošću, papa Klement V. je 1308. sazvao opći Koncil, koji se održao u Vienni (kod Lyona) od listopada 1311. do svibnja 1312. Najvažniji cilj toga koncila bio je obračun s izvještajem pariške inkvizicije (1308. – 10.) o bežinki Marguerite Porete i njezinoj knjizi 'Le Mirouer des simples âmes anienties et qui seulement demeurent en vouloir et désir d'amour' ili „Zrcalo Jednostavnih Duša koje su osakaćene i preostaju samo u volji i žudnji Ljubavi“ (Poretino pisanje, koje je postalo vrlo popularno u Francuskoj, bilo je osuđeno 1310. kao hereza, a Porete je spaljena na lomači). Upravo je Koncil u Vienni prvi sakupio te raznorazne poglede na vjeru i povezao ih s idejom „Slobodnog Duha.“