Internacionalni stil

Internacionalni ili međunarodni stil je vodeći smjer arhitekture 20. stoljeća u razdoblju 1930-1960-ih godina. Pioniri međunarodnog stila su bili Walter Gropius, Peter Behrens i Hans Hoppe u Njemačkoj, a najupečatljiviji i dosljedniji predstavnici bili su: Le Corbusier (Francuska), Mies van der Rohe (Njemačka - SAD) i Jacobus Oud (Nizozemska).

Walter Gropius, Bauhaus, 1919. – 22., Dessau, Njemačka

Mies van der Rohe, Vila Tugendhat, Brno, Češka (1928.)

Od brojnih predstavnika u Hrvatskoj ističu se utemeljitelj opće-umjetničke skupine Zemlja – Drago Ibler i najosebujniji rani predstavnik, Stjepan Planić. Kuća Feller-Stern prvo je djelo internacionalnog stila u Zagrebu i kao autorsko djelo istaknutog pionira moderne 20. st., Petera Behrensa, zauzima značajno mjesto u topografiji međuratne europske arhitekture.

"Drveni neboder" Drage Iblera u Martićevoj ulici u Zagrebu iz 1958. godine

Estetika internacionalnog stila traži odbacivanje nacionalne kulturne karakteristike, a sve vrste povijesnog dekora u korist ravnih linija i čistih geometrijskih oblika, svjetlosti i glatke površine stakla i metala. Omiljeni materijal je armirani beton, a interijeri su prostrani i funkcionalni. To je arhitektura industrijskog društva, koji ne taji svoje utilitarne svrhe i sposobnost da se liši "arhitektonskih pretjerivanja" Neslužbeni moto ovog stila je svojevrsni paradoks koji je predložio Mies van der Rohe: manje je više (manje = više).

Nakon Drugog svjetskog rata, utjelovljenje ideala internacionalnog stila su postali geometrijski neboderi Mies van der Rohea, Philipa Johnsona i I. M. Peia. Arhitektura Le Corbusier je evoluirala više prema skulpturalnom pristupu arhitekturi koji naglašava grube betonske konstrukcije (tzv. "brutalizam"). Međunarodni stil je ušao i u arhitektonski konzervativne zemlje, tamo gdje su živili njegovi "pjesnici betona" - Pier Luigi Nervi u Italiji i Oscar Niemeyer u Brazilu. Svoj prilog ovoj arhitekturi dali su i individualci "organske arhitekture" Frank Lloyd Wright i Alvar Aalto.

Kuća Luisa Barragána u gradu Meksiku (Casa Luis Barragán) iz 1948. godine je svojevrsni "umjetnički manifest", nastao kao rezultat kritike i obnove pokreta moderne arhitekture, koji postiže spoj kulturnih tradicija i umjetničkih stilova, prije svega meksičke baštine, ali i drugih pristupa. Tako je Barraganov dom postao jedno od najutjecajnijih djela moderne arhitekture, osobito u izgradnji modernih vrtova, trgova i krajolika.

Napuštanje internacionalnog stila je prepoznato 1950-ih u djelima Eero Saarinena, a 1970. godine je njezina ograničenja i "dosadnost" osudio Robert Venturi, osnivač arhitektonske postmoderne.

• 
  Kuća Feller-Stern, uglovna stambeno-poslovna peterokatnica na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve ulice, nastala nadogradnjom četverokatnice sagrađene 1904-05. prema projektu Vjekoslava Bastla, preoblikovana i modernizirana 1927-28. prema skici berlinskog arhitekta Petera Behrensa.
• 
  Kuća Rietveld Schröder (Gerrit Rietveld, 1924., Utrecht)
• 
  Kuća na slapovima (Frank Lloyd Wright, 1937., Pennsylvania, SAD)
• 
  Sjedište Ujedinjenih naroda (više autora, 1950.)
• 
  Seagram Building (Mies van der Rohe, 1957.)
• 
  MetLife Building (Walter Gropius i Emery Roth, 1963.)

Znameniti arhitekti

Alvar Aalto Luis Barragán Welton Becket Geoffrey Bazeley Roberto Burle Marx Joseph Emberton Eileen Gray Walter Gropius Mazharul Islam Arne Jacobsen Philip Johnson

Louis Kahn Richard Kauffman Joseph Klarwein Le Corbusier William Lescaze Erich Mendelsohn Ludwig Mies van der Rohe Richard Neutra Oscar Niemeyer I. M. Pei Frits Peutz

Ernst Plischke Ralph Rapson Gerrit Rietveld Arseniusz Romanowicz Rudolph Schindler Arieh Sharon Jerzy Sołtan Raphael Soriano Carlos Raul Villanueva Frank Lloyd Wright The Architects' Collaborative

Poveznice

• Ekspresionistička arhitektura
• High-tech arhitektura
• Organička arhitektura
• Moderna arhitektura
• Internacionalizam
• Stambena naselja berlinske moderne
• Bijeli grad Tel Aviva