Wikipedija

Kakanj

Kakanj je općina u Bosni i Hercegovini, u srednjoj Bosni.

Kakanj
Pogleda na Kakanj
Pogleda na Kakanj
Pogleda na Kakanj
Država Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Županija Zeničko-dobojska
Vlast
 - Načelnik Mirnes Bajtarević[1]
Površina
 - Općina 462 km²
Stanovništvo (2013.)
 - Općina 37.441
 - Naseljeno mjesto 11.796
Pozivni broj (+387) 032
Službena stranica [1]
Zemljovid
Položaj općine Kakanj u Bosni i Hercegovini
Položaj općine Kakanj u Bosni i Hercegovini

Položaj općine Kakanj u Bosni i Hercegovini

Zemljopis uredi

Kakanj se nalazi sjeverno od Visokog, a jugoistočno od Zenice. Smješten je između brda na obje obale rijeke Zgošće. Upravno pripada Zeničko-dobojskoj županiji i Federacije Bosne i Hercegovine.

Stanovništvo uredi

  Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Kakanj

Popisi 1971. – 1991. uredi

Stanovništvo općine Kakanj
popisna godina 1991.[2] 1981. 1971.
Muslimani 30.528 (54,56%) 27.393 (52,55%) 25.142 (52,84%)
Hrvati 16.556 (29,59%) 16.016 (30,72%) 15.479 (32,53%)
Srbi 4.929 (8,80%) 5.182 (9,94%) 6.233 (13,10%)
Jugoslaveni 2.554 (4,56%) 2.298 (4,40%) 301 (0,63%)
ostali i nepoznato 1.383 (2,47%) 1.238 (2,37%) 425 (0,89%)
ukupno 55.950 52.127 47.580

Kakanj (naseljeno mjesto), nacionalni sastav uredi

Kakanj
popisna godina 1991.[2] 1981. 1971.
Muslimani 4.977 (41,44%) 3.224 (38,56%) 2.053 (36,36%)
Hrvati 2.387 (19,87%) 1.984 (23,73%) 2.109 (37,35%)
Srbi 2.053 (17,09%) 1.337 (15,99%) 1.026 (18,17%)
Jugoslaveni 1.841 (15,33%) 1.266 (15,14%) 230 (4,07%)
ostali i nepoznato 750 (6,24%) 549 (6,56%) 228 (4,03%)
ukupno 12.008 8.360 5.646

Popis 2013. uredi

Stanovništvo općine Kakanj
godina popisa 2013.[3]
Bošnjaci 32.341 (86,38%)
Hrvati 2.973 (7,94%)
Srbi 281 (0,75%)
ostali i nepoznato 1.846 (4,93%)
ukupno 37.441
Kakanj - naseljeno mjesto
godina popisa 2013.[3]
Bošnjaci 9.408 (79,76%)
Hrvati 959 (8,13%)
Srbi 205 (1,74%)
ostali i nepoznato 1.224 (10,38%)
ukupno 11.796

Naseljena mjesta uredi

Općinu Kakanj sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta:[3]

Alagići, Bastašići, Bašići, Bičer, Bijele Vode, Bijelo Polje, Bilješevo, Bistrik-Crkvenjak, Bištrani, Bjelavići, Bosna, Brežani, Brnj, Brnjic, Bukovlje, Crnač, Čatići, Danci, Desetnik, Doboj, Donja Papratnica, Donji Banjevac, Donji Kakanj, Donji Lučani, Dračići, Drijen, Dubovo Brdo, Dumanac, Gora, Gornja Papratnica, Gornji Banjevac, Gornji Lučani, Govedovići, Gradac, Groce, Halinovići, Haljinići, Hausovići, Hodžići, Hrasno, Hrastovac, Ivnica, Javor, Jehovina, Jerevice, Jezero, Kakanj, Karaula, Karaulsko Polje, Klanac, Kondžilo, Koprivnica, Kraljeva Sutjeska, Krševac, Kučići, Kujavče, Lipnica, Lučići, Lukovo Brdo, Marijina Voda, Miljačići, Mioči, Modrinje, Mramor, Nažbilj, Obre, Papratno, Pavlovići, Pedići, Podbjelavići, Podborje, Poljani, Poljice, Pope, Popržena Gora, Ratanj, Ribnica, Ričica, Rojin Potok, Saranovići, Sebinje, Semetiš, Seoce, Slagoščići, Slapnica, Slivanj, Slivnice, Sopotnica, Starposle, Subotinje, Termoelektrana, Teševo, Tičići, Tršće, Turalići, Turbići, Varalići, Veliki Trnovci, Viduša, Vrtlište, Vukanovići, Zagrađe, Zgošća, Zlokuće, Željeznička Stanica Kakanj i Živalji.

Na popisima 1971. i 1981. godine, postojala su i naseljena mjesta: Gora Janjićka, Osredak, Pezeri, Plandište i Zajezda. Ova naselja su na popisu 1991. godine ukinuta i pripojena drugim naseljenim mjestima.

Dan općine uredi

Dan Općine Kakanj obilježava se 15. travnja. (na spomen 15. travnja 1392. godine kada se prvi put u povijesti, naziv Kakanj, pojavljuje u pisanom dokumentu).

Povijest uredi

Godine 1385. važna je za katoličanstvo kakanjske općine. Te su godine napisani prvi pravi izvori o samostanu i crkvi sv. Ivana Krstitelja u obližnoj Kraljevoj Sutjesci.[4] Kakanj kao naziv naseljenog mjesta, prvi put u povijesti, spominje se u povelji kralja Stjepana Dabiše, vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, izdatoj u Sutisci 15. travnja 1392. godine.
Naime, za iskazano viteštvo u boju protiv Turaka, daruje vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću dva sela i to selo Kakanj u župi Trstivnici i selo Hrast u župi Luci. [5][6][7][8][9]

Stara povijesna jezgra grada Kaknja nalazi se u naselju koje danas nosi ime Donji Kakanj. Donji Kakanj je još u tursko doba bio sjedište suda i trgovišta. Područje Kaknja bilo je u Bosanskom sandžaku.

U Austro-Ugarskoj područje je u Sarajevskom okrugu, kotar Visoko. Studenoga 1899. godine Društvo za ugljenu industriju u Kaknju utvrdilo je postojanje velikih količina mrkog ugljena. Rudnik Kakanj (Ugljenik Kakanj) je osnovan 1900. godine.[10] 1902. su Austrijanci na tadašnjem području Zgošće razvili rudarstvo i sagradili stanove za rudare. Prvi naseljenici su bili uglavnom Hrvati. Bilo je mnogo Slovenaca, Mađara, Austrijanaca. Svi su oni bili katolici. Doseljeni Hrvati bili su iz Dervente, Fojnice, Kreševa, Vareša, Vojvodine. Tako su katolici bili većina u mjestu i tako je bilo sve do 1960-ih godina. Doseljavanje muslimana bilo je manje. Razlog je bila nada kod muslimana da će se turska vlast vratiti i očekivali su da će biti begovi. Time je Kakanj odudarao od ostatka Bosne, jer su ondašnje bosanske čaršije skoro sve bile većinski muslimanske.[11]

U sljedećih stotinu godina, Kakanj se intenzivno razvijao bez urbanog planiranja, u početku, samo oko rudnika, a kasnije i na obalama rijeka Zgošće i Bosne što je dovelo do pomicanja gradskog središta. Osim Donjeg Kaknja dugu povijest imaju naselja Kraljeva Sutjeska, Zgošća i Doboj. Vezano za povijest Kaknja dugo i žilavo se održava teza kako je grad Kakanj nastao s istoimenim rudnikom koja nije utemeljena na povijesnim činjenicama. Ipak, pravo današnje urbano naselje Kakanj u svezi je s tim rudnikom i Austro-Ugarskom. 1920. godine osnovana je današnja kakanjska župa, pod imenom Zgošća. Nastala je odvajanjem od župe Kraljeve Sutjeske. Stara župna crkva bila je baraka koja je služila sve do 1926. godine. Tad je podignuta nova crkva posvećena sv. apostolima Petru i Pavlu, koja je bila u funkciji do 1965.godine.[4] Kakanjska župa pripada Sutješkom dekanatu. U Kraljevini SHS Kakanj je od 1929. u sastavu Drinske banovine. Nakon formiranja Banovine Hrvatske, ostala je izvan nje. Bio je dijelom visočkog sreza. U Drugome svjetskom ratu bio u sastavu NDH. Pripadao je velikoj župi Lašva-Glaž, kotaru Visokom. Bio je pripadao općini Zgošće, čije je sjedište bio Kakanj-Majdan.[12] Preustrojem 1944. pripojen je cijeli kotar Visoko i s njime Kakanj velikoj župi Vrhbosni.[13] Ministarstvo industrije FNRJ je u visočkom srezu među prve projekte uvrstilo je proširenje rudnika, izgradnju separacije u Kaknju i izgradnju termoelektrane u Čatićima. Projekti se izvode od 1947., koji zbog Rezolucije Informbiroa godinu poslije gradnje su zastale. Gradnje TE nastavljena je 1952. i nakon svih peripetija prvi kilovati struje iz TE Kakanj u Čatićima prostrujili su 1. srpnja 1956. godine. Dimnjak za termoelektranu dovršen je znatno kasnije, 1987., u izvedbi Vatrostalne.[14] Poslije 1960-ih muslimani su se u značajnijem broju doseljavali u Kakanj. Dotad su katolici u Kaknju bili većina, sve do sredine šezdesetih.[11] Gradnja kakanjske župne kuće trajala je od 1959. do 1960. godine. 1963. godine u Vukanovićima je osnovana župa odvajanjem od župe Kraljeve Sutjeske. Gradnja današnje kakanjske župne crkve od 1965. do 1971., a zvonika od 1970. do 1972. godine.[4] Još 1971. u gradu Kaknju Hrvati su bili u relativnoj većini s 37,35%, Muslimani su činili 36,36%. Od 1971. do popisa 1981., udio Hrvata strahovito je opao, relativno za čak 14%, apsolutno za 150-ak ljudi! Razlog pada treba tražiti u velikom skoku udjela Jugoslavena, s 4% na 15%, odnosno za više od 1200 ljudi. Srbima je udio opao za 2% ali u apsolutnim brojkama povećao se broj za 300 osoba. Muslimanima je udio narastao za više od 2%, ali u apsolutnim brojkama za skoro 1200 osoba. U istom razdoblju narastao je udio ostalih i u relativnom (za 2%) i apsolutnom iznosu, za 320-ak ljudi. Demografski rezultati pokazuju, uzimajući u obzir priraštaj kod svih naroda, da je bilo veliko doseljavanje Muslimana u Kakanj, i da za razliku od Hrvata nisu zamagljivali svoju nacionalnu pripadnost nebulozama poput jugoslavenstva. Računajući i da su to godine političkog obračuna jugoslavenske države s hrvatskim proljećem i Hrvatima općenito, realno je računati i na odseljavanje Hrvata iz Kaknja te manje doseljavanje Hrvata iz biološkog bazena u općini i da su se ta kretanja ekonomske migracije kod Hrvata usmjerila prema Hrvatskoj i zapadnoj Europi. 1977. i 1978. godine bili su istraživački i pripremni radovi za eksploatiranje zaliha ugljena kod Karaule. Ustvrdili su velike zalihe.[15] 1978. je godine osnovana župa Haljinići.[4] 10. rujna 1979. krenula je eksploatacija ugljena s Površinskog kopa „Karaula 1“.[15] 1980-te pokazuju manje takvih stresova kod Hrvata. Apsolutni broj Hrvata narastao je za 400 osoba, tek petinu, i udio je opao za gotovo 4% što pokazuje trend dekroatizacije Kaknja. Srbi pokazuju veliki apsolutni skok od 700 osoba, odnosno povećao im se broj za trećinu i relativno je udio narastao za 2%. Jugoslavenima je broj narastao za trećinu i relativno za 0,2%. Porastao je broj ostalima također za trećinu, ali udio je opao za 0,3%. Broj pripadnika Muslimana narastao je za više od trećine, 1700 osoba i udio za 3% i približavali su se apsolutnoj većini s 41%. Po svemu sudeći Hrvati su i dalje većinom bili zajednica u zabludama jugoslavenstva. Tako je u 20 godina broj Hrvata narastao samo za dvjesta osoba, za tek desetinu. Srbima se broj udvostručio, a najveći dobitnici u Jugoslaviji bili su Muslimani kojima se broj povećao 2,5 puta, te Hrvati koji su ostali u tlapnjama jugoslavenstva, zbog čega su Hrvati od najbrojnijeg naroda u Kaknju postali gotovo najmalobrojnija manjina. Jugoslavija je bila vrijeme rastepa hrvatskog naroda. Katoličku vjeru mnogi Hrvati srećom nisu zapustili pa je bila bujajuća katolička zajednica u četiri kakanjske župe, Vukanovići, Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Kakanj s preko 16.000 vjernika.[11]

Rat u BiH donio je traume Hrvatima i Srbima. Prve napetosti u gradu bile su sa Srbima, koji nisu bili slabo organizirani. Trpili su šikaniranja na poslu i vrijeđanja na ulici te su već krajem 1991. mnogi Srbi, osobito gradski počeli seliti. Vlasti su im nešto poslije zabranile odlazak, no pritisak izbjeglica na njih bio je prevelik. Nakon što su Srbi (većina njih) otišli, zbilo se veliko zahladnjenje odnosa muslimana prema Hrvatima. Kada su krenule napetosti s muslimanima svi su dojučerašnji prijatelji prestali dolaziti kod Hrvata, čak i kod onih utjecajnih od kojih su u komunizmu molili usluge. Mnogi doratni prijatelji ponijeli su se kao najgori neprijatelji i prednjačili su u zlostavljanjima Hrvata. Prva se zbila situacija s izbjeglicama iz župe Čemerno Srednje u Ilijašu, iz koje je u Kakanj došlo 3000 izbjeglica. Bili su razmješteni po hrvatskim kućama i dio u muslimanska sela koja su graničila s HVO. Namjera vlasti bila je spriječiti moguće napade HVO tako što stave Hrvate u kuće. Stvari su pošle po zlu i zabilježeni su nasrtaji, pa i silovanja djevojaka. Hrvati su se onda organizirali i sve te Hrvate izvukli i smjestili u hrvatske kuće u Kaknju. Muslimanima to nije baš bilo milo. Iako Hrvati Kakanjci nikom zla nisu nanijeli, Muslimani su ih napali, iako Hrvati ničim nisu zaslužili da im se dogodi što se dogodilo. Preostali malobrojni Srbi nisu imali nikog. Muslimani im nisu ništa davali. Za Srbe se pobrinuo mjesni Hrvat, župnik Petar Jukić. Za Srbe je odredio jedan dan u Caritasu pa su dolazili. Tako su na Caritasu bili Hrvati i ono malo Srba, koji ne ne bi imali od čega živjeti da nije bilo Caritasa. Doznavši za to, Radovan Karadžić je preko SRNE zahvalio svećeniku u Kaknju koji pomaže Srbe. Čovječan župnikov odnos prema Srbima nisu dobro dočekali muslimanskobošnjački zavojevači. Malo zatim je na jednom izlogu u Kaknju osvanuo natpis "Caritas hrani četnike". Krajem proljeća 1993. iz istočne Bosne došlo mnogo izbjeglica. Bile su ime obećane srpske kuće i stanovi. Hrvati nisu znali da su muslimanskim izbjeglicama bili obećani bili i hrvatski stanovi i kuće. Tek poslije izdajničkog napada Muslimana na Hrvate postalo je jasno.[11]8. lipnja 1993. počeo je frontalni napad postrojbi Armije BiH na hrvatska sela u kakanjskoj općini. Napale su postrojbe Armije BiH iz Zenice, Kaknja, Visokog i Breze. Kulminiralo je 13. lipnja 1993. godine, kad su napravili veliki napad na dan velikog sveca u Hrvata, sv. Antu, kojega u Bosni uz katolike uvelike štuju i pravoslavci i muslimani.[16] 13. lipnja sve je odjednom eksplodiralo. Muslimanski napad bio je od Zenice do Visokog. Napad na Hrvate bio je sa svih strana i paljba je bila sa svih strana. Malobrojniji, okruženi Hrvati nisu se mogli dugo odupirati u Kaknju. U Vukanovićima su Hrvati organizirali otpor. Muslimanska histerija ječila je gradom. Prolazili su kroz Kakanj sa zelenim trakama na čelu, vrištajući i vičući „allahuegber“. Protjerali su cijeli HVO i sve institucije Hrvata. Poslije protjerivanja Hrvata bilo je jasno da su izbjeglicama obećali hrvatske domove. Tada je u Kaknju župnik skupa s izbjeglicama imao 8000 župljana. Muslimanskobošnjački izdajnici protjerali su ih većinu tog dana.[11] Na taj dan su paravojne i redovite postrojbe Armije BiH ubile su u Drenoviku 16 Hrvata, u Slapnici 9, u Kraljevoj Sutjesci 4, u Bištranima 4, u Kovačima-Bradarićima 10, u Grmačama 3.[16] Saldo napada je da su muslimanski osvajači u samo jednom danu 13. lipnja 1993. godine iz Kaknja protjerali 10 tisuća Hrvata, ubivši 22 hrvatska civila. Još 102 pripadnika Brigade HVO-a “Kotromanić” živote su položila na oltar Domovine, pokušavajući najprije od daleko brojnije tzv. Armije BiH ojačane dobrovoljcima iz islamskih zemalja obraniti svoje obitelji i domove, a potom sudjelujući u obrani drugih krajeva BiH. Muslimanskobošnjački osvajači su do temelja porušili 22 sela općine Kaknja. Do kraja rata s područja kakanjske općine, kojoj pripada i Kraljeva Sutjeska u kojoj je smješten jedan od tri najstarija franjevačka samostana u BiH, protjerali su ukupno 11 tisuća Hrvata katolika.[17] Vlč. Robert Ružić, župnik u Haljinićima je s tisućama drugih Hrvata morao izbjeći najprije u Vareš pa kasnije sve do juga Hrvatske.[18] Muslimanskobošnjački vojnici sproveli su politiku spržene zemlje. Prvo su opljačkali hrvatske kuće i stanove, zatim ih palili i minirali da se Hrvati ne bi mogli vratiti svojim domovima. Stravično i danas izgledaju spaljene i puste kuće kakanjskih Hrvata, neobrađena polja, uništena gospodarstva.[16] U hrvatskom selu Vukanovićima su Muslimani sve zapalili, pobili neke ljude, protjerali, crkvu zapalili. Neki su prodali imovinu jer su vidjeli da im otimaju imovinu, no onda su im provaljivali u domove, premlatili im obitelji i ukrali novce. Ni Hrvati koji su ostali nisu prošli bolje: opljačkani, premlaćeni, silovani, ubijeni. Župniku su pucali snajperom u sobu. Noću su Muslimani išli po hrvatskim kućama i momke odvodili na prve crte prema HVO. Hrvati nisu htjeli ići u Armiju BiH, jer nisu mogli biti sigurni hoće li ih ubiti pa okriviti HVO. Sve one koji nisu htjeli na bojišnicu potrpali su u logore, osobito uglednije i viđenije Hrvate. Odveli su ih u tri logora: prvi je bio motel na ulazu u Kakanj, drugi u objektu Strojno, pri rudniku, a treći, koji su držali džihadisti u Muzičkoj školi u Zenici. Jedne su Hrvate i ubili u logorima. Župniku su jedva dali pogledati ljude u Strojnom i to kroz rešetke, a u motel mu nisu dopustili. U motelu se nasiljem isticao hodža koji je prije rata često posuđivao novac od župnika i grlio ga kao prijatelja. Muslimani su masovno pljačkali imovinu Hrvata i Srba koji su otišli. Pljačka je bila organizirana na višoj razini. Iz Zenice su vlakom dolazili s nekoliko vagona putnika, svi s dječjim kolicima. Razmilili su se po Kaknju i po hrvatskim selima, a navečer su se vraćali s punim kolicima plijena. Pljačka je prešla u grabež. Grabili su sve šta im je došlo pod ruku, trebalo im to ili ne. Starci su nosili u vrećama posuđe i escajg, višemetarske antene, oluke. Preostalim Hrvatima bilo je teško zbog nesigurnosti i provokacija. Djecu nisu mogli više slati u školu, jer su ih ondje učili nedoličnim besmislicama. Da bi djeca učila prikladne sadržaje, u župnom uredu su organizirali nastavu za nacionalnu skupinu predmeta. Teško je bilo nabaviti bilježnice i pribor. Neko su ga vrijeme slali iz Herceg Bosne, ali onda se više nije moglo. Strane humanitarne organizacije sramotno su se ponijele. Svi su radili za muslimane, a uglavnom su bili protiv Hrvata i Srba.[11] 15 tisuća Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca krenulo je u zbjeg u Vareš, koji ih je teškom mukom sve prihvatio.[16] Humanitarna organizacija iz Bologne nije htjela ništa dati preostaloj šačici Hrvata, pod isprikom da ne pomažu jednonacionalne škole. Župna župna škola nije bila jednonacionalna zbog svog izbora, nego zato što je to je bila nastava za predmete koje nisu mogli dobiti u javnoj školi. Organizacija iz Bologne je lagala, jer su sve slali jednonacionalno muslimanskoj školi u Kaknju. Još se ta škola i pobratimila ta škola sa školom u Bologni.[11] Postrojbe ABiH srušili su i devastirali mnoge rimokatoličke vjerske objekte u četirima župama kakanjske općine. U Brnju su djelomično oštetili kapelu. U Bukovlju su kapelu opljačkali pa spalili. U Bulčićima su devastirali kapelu i ukrali zvono. U Crnaču i Donjem Banjevcu su djelimice oštetili kapele. U Gornjem Banjevcu kapelu su oštetili. U Haljinićima su opljačkali i devastirali župni centar Velike Gospe. U Bjelici su opljačkali i uništili kapelu. Juke - kapelu su opljačkali i uništili, a groblje djelomično oštetili. U Mandovini su opljačkali i devastirali kapelu. Pope - kapelu su djelimice oštetili. Kapelu u Vardi su djelomično oštetili, a nadgrobne spomenike porušili. U Zgošći su oštetili kapelu i devastirali groblje. U Žitelju su oštetili kapelu i porušili spomenike.[19] Hrvati kakanjske općine posebno optužuju za okrutnost 7. muslimansku brigadu iz Zenice. Okrutnošću se isticala okrutna paravojna postrojba imama Ševala Omerspahića. Nadležne hrvatske vlasti u BiH još jeseni 1994. godine podnijeli su krivične prijave za ratne zločine nad Hrvatima protiv skupine Muslimana-Bošnjaka.[16] Situacija se nije poboljšala ni nakon rata. Blizu župnog ureda rujna 1996. blizu župnog ureda ubijena je sestra Danka Jurčević. Hrvati Kaknja su uhvatili jednog od ubojica, lokalnog alkoholičara, vrlo povodljiva. Nije imao motiv, pa župljani smatraju da je bio namjerno napijen i uključen u ubojstvo da bi bilo „Hrvat ubio časnu sestru“. Suđenje je završilo samo na presudi počinitelju, a organizatori nisu pronađeni. Ubojstvo č.s. Danke i zatim mjesecd dana potom ubojstvo nastavnika Ive Kneževića obeshrabrilo je Hrvate da se vrate. Nakon rata u župi Kakanj ostalo je u četiri kakanjske župe, Vukanovići, Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Kakanj, 3000 Hrvata uglavnom starije životne dobi.[11] 10. rujna 1996. godine u pokusni je rad pušten EKG bager za eksploataciju čvrste jalove mase i ugljena na Površinskom kopu “Vrtlište”.[15] Gospodarski zahvati nisu riješili problem islamskog ekstremizma i bošnjačke isključivosti. Zastrašivanje Hrvata radi sprječavanja povratka išlo je i dalje. Nakon što je odobrena donacija za izgradnju 50 kuća za Hrvate povratnike u Kakanj, eksplozivom je oštećena crkva u Kaknju. 29. srpnja 1998. minirana je kakanjska župna crkva sv. Petra i Pavla oko 1 sat poslije ponoći. Jaka eksplozija uništila je sva stakla u crkvi, teško je oštećen i jedan od nosača crkve pod koji je najvjerojatnije eksploziv bio i postavljen. Počinitelji su bili nepoznati.[20] Kad je župnik Jukić otišao iz župe 2001., bilo je 2300 župljana, a manje od 900 ih je bilo 2017. godine. Malo se njih htjelo htjeli vratiti u takvo okruženje, jer ubojice su hodale slobodne, a nije se znalo tko je sljedeći. Niko Lozančić, hrv. političar iz BiH, jedan je od malobrojnih koji se zalagao za povratak. Vratio se s obitelji. U Hercegovini nije bilo interesa da se Kakanjci vrate. Dobili su ondje zemlju da ostanu i većina ih je ostala. Neprijatelji propagiraju tezu da su "Hrvati sami otišli". Nitko nikad nije odgovarao za te zločine nad Hrvatima.[11] Do 2017. bh. pravosuđe do danas nije procesuiralo niti jedan zločin nad Hrvatima ovog kraja što utječe da su Hrvati Kaknja izgubili vjeru u pravosuđe. Pomirenju i suživotu staju na put bošnjački političari koji HVO, prvu formaciju koja je branila BiH, nazivaju zločinačkom vojskom, a Herceg Bosni daju predznak tkz. udruženog zločinačkog podhvata.[17] Radi ohrabrenja Hrvata, došao je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Luigi Pezzuto u pratnji savjetnika nuncijature mons. Josepha Arshada na proslavu patrona kakanjske župe. Prijatelji kakanjski župe iz Italije već godinama donacijama pomažu izgradnju pastoralnog centra.[21]

Gospodarstvo uredi

 
Termoelektrana
 
Tvornica cementa

Kakanj je jedan od najznačajnijih bosansko-hercegovačkih industrijskih i turističkih gradova.

U Kaknju se nalazi termoelektrana Kakanj (jedna od četiri u BiH), tvornica cementa Kakanj (jedna od dvije u BiH), rudnik mrkog ugljena Kakanj (trenutno najuspješniji rudnik u BiH)...

Mediji uredi

Poznate osobe uredi

Spomenici i znamenitosti uredi

U Zgošči se nalazio stećak (nadgrobni spomenik) koji je premješten u Zemaljski muzej u Sarajevo.

U neposrednoj blizini Kaknja nalazi se Kraljevska Sutjeska, mjesto boravka bosanskih kraljeva, malo dalje od Kraljevske Sutjeske nalazi se srednjovjekovni stari grad Bobovac, koji se nedavno počeo obnavljati.

U Kraljevskoj Sutjesci se nalazi franjevački samostan Kraljeva Sutjeska, s muzejom u kojem se čuvaju i neki podatci o bosanskoj državnosti iz srednjeg vijeka. Na području općine Kakanj nalazi se i zimsko izletište Ponijeri. Na magistralnom putu Kakanj-Zenica, nalazi se izvor termalne vode Tičići. Potrebno je još spomenuti planinarski dom Bočica.

U Kaknju je Samostan Majke Franciske Lechner Družbe Kćeri Božje Ljubavi[50]

Gradska džamija nedaleko od ušća Zgošće u Bosnu.

Katolička crkva sv. Petra i Pavla.

Obrazovanje uredi

Kultura uredi

Kulturno umjetnička društva:

  • KUD Fadil Dogdibegović DIKAN;
  • HKUD "BOBOVAC" ČATIĆI;
  • Ansambl Narodnih igara i pjesama "KAKANJ"
  • Orkestar rudarske glazbe

U Njemačkoj djeluje Hrvatsko zavičajno društvo Kakanj - Kraljeva Sutjeska / KUD Kraljica Katarina u Gelsenkirchenu.[51]

Šport uredi

Izvori uredi

  1. ↑ Biografija, kakanj.gov.ba, preuzeto 17. siječnja 2021.
  2. ↑ a b Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
  3. ↑ a b c 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 17. siječnja 2021.
  4. ↑ a b c d Kakanj Info H.H./kakanjinfo.com: Katoličanstvo na području općine Kakanj : Vjerski objekti i njihovo nastajanje 16. rujna 2016. (pristupljeno 14. prosinca 2018.)
  5. ↑ Šišić, Ferdo, "Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416)", 1902., Zagreb.
  6. ↑ Vego, Marko, "Naselja Bosanske srednjovjekovne države", 1957., Sarajevo.
  7. ↑ Klaić, Vjekoslav, "Poviest Bosne do propasti kraljevstva", 1882., Zagreb.
  8. ↑ grupa autora, "Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hecegovine od najstarijih vremena do godine 1463.", 1942., Sarajevo.
  9. ↑ Klaić, Nada, "Srednjovjekovna Bosna; politički položaj Bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.)", 1994., Zagreb.
  10. ↑ (srp.) Općina Kakanj Vremeplov: Novembra 1899. godine u Kaknju utvrđeno postojanje velikih količina mrkog uglja. Preneseno iz: Glas rudara, broj 4, 30.4.1963. godine (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  11. ↑ a b c d e f g h i Dnevnik.ba Tvrtko Milović: Petar Jukić - Kako su uništili hrvatski narod u Kaknju, 30. svibnja 2017. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  12. ↑ Bosna Franciscana, Stipo Pilić i Blanka Matković: Borbe za Travnik u listopadu 1944., Franjevačka bogoslovija Sarajevo, br. 35, 2011,, str. 133 -172 (pristupljeno 14. prosinca 2018.)
  13. ↑ Arhivski vjesnik Rajka Bućin: Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, god. 44 (2001.), str. 219 (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  14. ↑ (boš.) Magazin Plus kaportal.ba: 1. juli 1956. – Prvi kilovati iz Termoelektrane “Kakanj”, 1. srpnja 2018. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  15. ↑ a b c (boš.) Općina Kakanj Decembarske godišnjice: 10. decembar – jedan od najznačajnijih datuma iz historije RMU Kakanj 8. prosinca 2018. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  16. ↑ a b c d e Slobodna Dalmacija ZLOČINI ARMIJE BiH NAD HRVATIMA (10) Kakanj: novo pomicanje granica vjere. Piše: Ivica MLIVONČIĆ, 17. svibnja 2000. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  17. ↑ a b Vecernji.ba Ana Popović: U samo jednom danu s područja općine Kakanj protjerano 10 tisuća Hrvata 13. lipnja 2017. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  18. ↑ KTA Sahranjena Janja Ružić, majka vlč. Roberta Ružića, 25. ožujka 2011.
  19. ↑ Hrvatsko nebo  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) Priručnik general -pukovnik Slobodan Praljak 42. SRUŠENE I OŠTEĆENE KATOLIČKE CRKVE I VJERSKI OBJEKTI U BiH U RATU 1991. – 1995. SRUŠENO I DEVASTIRANO OD NEKIH POSTROJBI A BiH (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  20. ↑ IKA (IKA/KTA) - Minirana župna crkva u Kaknju, 30. srpnja 1998.
  21. ↑ KTA NUNCIJ PEZZUTO UZVELIČAO PROSLAVU PATRONA ŽUPE KAKANJ, 1. srpnja 2013.
  22. ↑ a b c d e f g h i j k l m Kakanj-X  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) Nije da se hvalim, ali iz Kaknja sam !, 19. kolovoza 2015. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  23. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o Općina Kakanj Objavljena knjiga "Zavičajna nostalgija" Raifa Čehajića (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  24. ↑ Priča Aide Redžepagić, fotografkinje koja je trijumfovala u Rovinju među 2.600 prijava. www.klix.ba. Pristupljeno 10. veljače 2023.
  25. ↑ "Duša, krhka građevina": Žrtve poplava objektivom Aide Redžepagić. www.klix.ba. Pristupljeno 10. veljače 2023.
  26. ↑ admensur. 24. ožujka 2020. Fotografkinja Aida Redžepagić osvojila prvo mjesto na takmičenju Rovinj Photodays 2020. Gracija (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 5. rujna 2021. Pristupljeno 10. veljače 2023.
  27. ↑ Muzika, Amar Jašarspahić Gile pobjednik takmičenja "Zvezde Granda", objavljeno 23. lipnja 2013., pristupljeno 4. prosinca 2019.
  28. ↑ Vecernji.ba Ana Popović: Predstavljanje knjige o akademiku Josipu Baću , 3. ožujka 2016.
  29. ↑ Vijesti hrvatskih franjevaca - Croatian Franciscan Custody  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. studenoga 2021. (Wayback Machine) Fra Marko Puljić, OFM - kustos : Svećeničko ređenje u Chicagu, 6. lipnja 2008.
  30. ↑ a b c d e f g Kakanj-X  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. veljače 2021. (Wayback Machine) Dvadeset godina od smrti prvog kakanjskog žurnaliste: RADE JOVANOVIĆ NOVINAR STAROGA KOVA 10. svibnja 2015.
  31. ↑ Sportsport.ba D. Kurbegović: Bojić: Svojim menadžerskim iskustvom mogu pomoći Čeliku, 26. svibnja 2016.
  32. ↑ (srp.) Vesti.rs Dečiji pisac podlegao povredama: Posle časne sestre ubio i nepokretnog brata, 5. prosinca 2012.
  33. ↑ a b (boš.)Općina Kakanj Kakanjski inovatori Hakim Haračić i Josip Gujić u Skoplju nagrađeni medaljama Na Prvoj međunarodnoj izložbi inovacija “INOVAMAK” koja je 26.novembra 2017.godine u Skoplju
  34. ↑ (boš.) Radio Sarajevo Hadžić: Lijepo je biti dio najvećeg bh. kluba, 6. kolovoza 2012.
  35. ↑ Net.hr  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. studenoga 2017. (Wayback Machine)Fako zaboravio i na hrvatski jezik 19. studenoga 2010.
  36. ↑ (boš.) Kaportal.ba  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) Raif Čehajić: Tri decenije od smrti Sulejmana Karahasanovića: Predsjednik Općine koji je urbanizirao Kakanj, 31. listopada 2015. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  37. ↑ Petar Ereš Anton Kikaš: I danas bih, da treba, učinio isto! 19. travnja 2017.
  38. ↑ (srp.) Radio Slobodna Evropa Kolektivna psihoterapija 12. lipnja 2005.
  39. ↑ (boš.) Sportsport.ba Okupile se mlade bh. odbojkašice, 25. lipnja 2011. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  40. ↑ Kakanj-X  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) XRedakcija Održana svečana sjednica Općinskog vijeća Kakanj , 14. travnja 2018. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  41. ↑ Kakanj Live  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) Ljubojević okupio najuspješniju generaciju, 14. prosinca 2018. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  42. ↑ Dubravko Mataković: Iz Kabula s ljubavlju, praizvedba predstave u Gradskom kazalištu Joze Ivakića u Vinkovcima. www.webart.hr. Pristupljeno 10. veljače 2023.
  43. ↑ (boš.) KAportal  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) Željko Palavra iz KK Kakanj najbolji defanzivac prvenstva BiH u izboru portala Eurobasket.com, 28. svibnja 2017. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  44. ↑ KAportal  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) Kakanjac Zlatko Petričević – vlasnik meksičkog fudbalskog kluba Keretara posjetio svoj rodni grad 11. prosinca 2013. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  45. ↑ Sutješki vjesnik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) M. Komšo: Izbor sportaša Kaknja u 2010.godini, 12. veljače 2011. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  46. ↑ Sutješki vjesnik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2018. (Wayback Machine) Mato Komšo: Josip Tomić potpisao za NK Zagreb, 18. kolovoza 2011. (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  47. ↑ (nje.) Transfermarkt Josip Tomic - Player Profile (preuzeto 14. prosinca 2018.)
  48. ↑ Slobodna Dalmacija Andrea Topić: Dobili smo ljetnu prognozu za sve zaseoke s njegovim prezimenom po Dalmaciji: evo što simpatični meteorolog s RTL-a kaže o vremenu, ljubavi i životu, 8. srpnja 2018.
  49. ↑ Kakanj - Spomen Park Rudarima - Spomenici - Partisan Memorials Wiki. www.xiwl.com. Pristupljeno 10. veljače 2023.
  50. ↑ Družba Kćeri Božje ljubavi Naše zajednice (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
  51. ↑ HZD Kakanj-Kraljeva Sutjeska e.V. _ KUD Kraljica Katarina Gelsenkirchen - Facebook

Vanjske poveznice uredi

 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Kakanj

 

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Kakanj&oldid=6903276"