Mol (glazba)
Mol (od lat. mollis, molle = mekan / engl. minor / njem. Moll / fr. mode mineur / tal. modo minore) je naziv tonskog roda koji karakterizira određenu vrstu dijatonske ljestvice. Kolokvijalno se najčešće odnosi na molsku ljestvicu, a rabi se i u nazivima molskih tonaliteta i akorda.
Povijest uredi
Pojmovi dur i mol historijski su povezani s pojavom tonaliteta. Tonalitetne durske ili molske tendencije, odnosno akordske, harmonijske tendencije pojavile su se tek unutar razvijene višeglasne glazbe 15. i 16. stoljeća. Talijanski skladatelj i glazbeni teoretičar Gioseffo Zarlino prvi se opširno bavio pitanjem durskoga i molskoga trozvuka, a dur i mol su kao tonalitetni načini prevladali tek u glazbi 17. stoljeća.[1] U teoriji glazbe tzv. zapadnoga svijeta mnogi su teoretičari pojedinim tonskim načinima, akordima i ljestvicama često pridavali značajke durskoga ili molskoga roda (njem. Tongeschlecht). Katkada su takva razmišljanja čak bila u skladu i s aktualnim poimanjem rodne ideologije, po kojoj su duru stereotipno pridavane muške, a molu ženske osobine (dur od lat. durus, 3 = tvrd; mol od lat. mollis, molle = mekan, pogodan za obrađivanje; takva se primarno etimologijska objašnjenja i danas mogu naći u stručnoj literaturi).
Molska ljestvica uredi
Molska je ljestvica dijatonski niz od osam tonova, koji počinje i završava tonovima istog imena razmaknutima za oktavu.[2] Osnovna karakteristika, po kojoj je moguće prepoznati molsku ljestvicu, karakterističan je raspored razmaka među njenim tonovima, odnosno stupnjevima. Svaki stupanj ljestvice ima i sasvim određenu melodijsko-harmonijsku funkciju.[3] Za molske je ljestvice – jednako kao i za durske – također karakteristična mogućnost transpozicije, pri čemu sama struktura ljestvice uvijek ostaje ista. To nije slučaj s tzv. starim načinima (modusima), kod kojih promjena početnoga tona redovito znači i promjenu tonskoga načina.[1]
Ovisno o odnosu donje medijante (šestoga stupnja ljestvice) i vođice (sedmoga stupnja ljestvice) spram tonike, svaka se molska ljestvica pojavljuje u tri osnovna oblika: prirodnom, harmonijskom ili melodijskom. Te se tri vrste molske ljestvice od durskih općenito razlikuju po intervalu između tonike (prvoga stupnja ljestvice) i gornje medijante (trećega stupnja ljestvice): u molu je to mala terca, dok je u duru na tom mjestu karakteristična velika terca.
Osim spomenutih triju osnovnih vrsta molske ljestvice postoje i neke druge inačice, primjerice ciganski mol, dorski harmonijski mol, te brojne folklorne i starocrkvene modifikacije prirodne molske ljestvice.
Prirodni mol uredi
Prva vrsta mola nosi ime prirodni mol. Njega karakteriziraju mala seksta između tonike i donje medijante te mala septima između tonike i vođice. Ta ljestvica ima polustepene između supertonike i gornje medijante te između dominante i donje medijante, dakle između 2. i 3. te 5. i 6. stupnja.
Harmonijski mol uredi
Jedina razlika između prirodnog i harmonijskog mola je u intervalu između tonike i vođice koji je u harmonijskom molu velika septima. Ta ljestvica ima polustepen između supertonike i gornje medijante, dominante i donje medijante, te između vođice i tonike.
Melodijski mol uredi
Melodijski mol karakteriziraju velika seksta između tonike i donje medijante, te velika septima između tonike i vođice. Ta ljestvica ima polustepen između supertonike i gornje medijante, te između vođice i tonike.
Izvori uredi
Literatura uredi
- Brunšmid, Tea: »MOL«, u: Kovačević, K. (ur.): Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1974., sv. 2, str. 601-602.
- Evans, Roger: How to read music, London: Elm Tree Books, 1978. ISBN 0-241-89916-8
- Ganter, Claus: Die Dur-Moll tonale Harmonik, Zürich: Hug & Co., 1978. ISBN 3-906415-95-3
- Gligo, Nikša: Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća, Zagreb: Muzički informativni centar KDZ / Matica hrvatska, 1996. ISBN 953-96779-0-4
- Kretschmer, Reinhard: »Einführung in die durmolltonale Harmonik«, u: Salmen, W. & Schneider, N. J. (ur.): Der musikalische Satz, Innsbruck: Helbling, 1987. ISBN 3-900590-03-6
- Petrović, Tihomir: Osnove teorije glazbe, Zagreb: HDGT, 2010. ISBN 978-953-7763-00-8