Wikipedija

Plazas de soberanía

Plazas de soberanía (Španjolski izgovor: [ˈplaθas ðe soβeɾaˈni.a] , lit. "utvrde suvereniteta") [1] je izraz koji opisuje niz španjolskih prekomorskih manjih teritorija raštrkanih duž obale Sredozemnog mora koja graniči s Marokom u Africi, ili koji su bliži Africi nego Europi. Ovaj se izraz koristi za one teritorije koji su bili dio Španjolske od formiranja moderne španjolske države (1492. – 1556.), za razliku od afričkih teritorija koje je Španjolska stekla tijekom 19. i ranog 20. stoljeća u Borbi za Afriku.

U vrijeme kalifata Cordoba, kao i emirata Granada, Ceuta i/ili Melilla pripadale su Al-Andalusu.

Povijesno gledano, napravljena je razlika između takozvanih "glavnih mjesta suvereniteta", koja se sastoje od autonomnih gradova Ceuta i Melilla, i "manjih mjesta suvereniteta", koja se odnose na niz otoka (i malog poluotoka) duž obala. U sadašnjosti, termin se uglavnom odnosi na potonje.

Maroko polaže pravo na te teritorije (osim otoka Alborán, dalje od Afrike) od svoje neovisnosti 1956.[2]

Povijest uredi

 
Pogled iz zraka na Peñón de Alhucemas oko 1925. godine

Tijekom Rekonkviste i uglavnom nakon osvajanja Granade 1492. godine, snage kastiljskog i portugalskog kraljevstva osvojile su i zadržale brojne postaje u sjevernoj Africi za trgovinu i kao obranu od barberijskog gusarstva.

U kolovozu 1415. Portugalci su osvojili grad Ceutu. Papinska je bula Aeterni regis 1481. dodijelila Portugalu svu zemlju južno od Kanarskih otoka. Samo ovaj arhipelag i posjedi Santa Cruz de la Mar Pequeña (1476. – 1524.), Melilla (osvojio ju je Pedro de Estopiñán 1497.), Villa Cisneros (osnovana 1502. u današnjoj Zapadnoj Sahari), Mazalquivir (1505.), Peñón de Vélez de la Gomera (1508), Oran (1509.–1708.; 1732.–1792.), Alžir (1510–1529), Béjaïa (1510–1554), Tripoli (1511.–1551.) i Tunis (1535.–1569.) ostali su kao španjolski teritorij u Africi. Konačno, nakon neovisnosti Portugala nakon kraja Iberijske unije koju je predvodila Španjolska, Portugal je Ceutu ustupio Španjolskoj 1668.[3]

Godine 1848. španjolske su trupe osvojile Čafarinske otoke. U kasnom 19. stoljeću, nakon takozvane borbe za Afriku, europske su države preuzele kolonijalnu kontrolu nad većim dijelom afričkog kontinenta. Feški sporazum (potpisan 30. ožujka 1912.) učinio je veći dio Maroka protektoratom Francuske, dok je Španjolska preuzela ulogu zaštitnika vlasti nad sjevernim dijelom, nazvanim Španjolski Maroko.[4]

 
Karta španjolskog Maroka 1925.

Kada se Španjolska odrekla protektorata i priznala neovisnost Maroka 1956., nije se odrekla tih manjih teritorija, jer ih je Španjolska držala znatno prije uspostave svog protektorata.

Dana 11. srpnja 2002. Maroko je postavio šest žandara na otok Perejil, na što je Španjolska reagirala protestom. Španjolske oružane snage odgovorile su pokretanjem vojne operacije kodnog naziva Operacija Romeo-Sierra. Operaciju su izveli španjolski komandosi Grupo de Operaciones Especiales. Španjolska mornarica i španjolsko zrakoplovstvo pružili su podršku; šest kadeta marokanske mornarice nije pružilo nikakav otpor te su zarobljeni i protjerani s otoka. Tada su snage obaju zemalja napustile otok.[5]

Dana 3. siječnja 2020. 42 migranta otišla su na otočje Chafarinas ; španjolska civilna garda naredila je njihovo trenutno protjerivanje bez pridržavanja zakonske procedure.[6] Španjolska nevladina organizacija 'Walking Border' osudila je "vruće povratke" kao kršenje međunarodnog prava.[7]

Fizička geografija uredi

 
Peñón de Vélez de la Gomera, pogled s marokanske obale, 2007.

Osim Ceute i Melille, povijesno postoje tri manja plazas de soberanía:[8]

Territory[a] Površina(ha) Koordinate
Otočje Alhucemas 4.3 35°12′54″N 3°53′47″W / 35.21500°N 3.89639°W / 35.21500; -3.89639
▼Isla de Mar 1.4 35°13′3.65″N 3°54′2.69″W / 35.2176806°N 3.9007472°W / 35.2176806; -3.9007472
▼Isla de Tierra 1.8 35°12′55.83″N 3°54′8.10″W / 35.2155083°N 3.9022500°W / 35.2155083; -3.9022500
▼Peñón de Alhucemas 1.1 35°12′48″N 3°53′21″W / 35.21333°N 3.88917°W / 35.21333; -3.88917
Čafarinski otoci 34.0 35°11′N 2°26′W / 35.183°N 2.433°W / 35.183; -2.433
▼Isla de Isabel II 10.2 35°10′55.77″N 2°25′46.90″W / 35.1821583°N 2.4296944°W / 35.1821583; -2.4296944
▼Isla del Rey 8.6 35°10′51.72″N 2°25′24.96″W / 35.1810333°N 2.4236000°W / 35.1810333; -2.4236000
▼Isla del Congreso 15.2 35°10′43.90″N 2°26′28.31″W / 35.1788611°N 2.4411972°W / 35.1788611; -2.4411972
Peñón de Vélez de la Gomera 1.9[9] 35°10′21.29″N 4°18′2.89″W / 35.1725806°N 4.3008028°W / 35.1725806; -4.3008028

Osim njih, postoje još dva otoka koja se obično svrstavaju u plazas de soberanía. Sporni otok Perejil (es. Isla Perejil), mali nenaseljeni otočić u blizini Ceute, Španjolska smatra dijelom Ceute, a ne zasebnim teritorijem.[10] Otok Alboran (es. Isla de Alborán), mali otok u zapadnom Sredozemlju, oko 50 km od afričke obale i 90 km od Europe, administrativno pripada općini Almería na Iberijskom poluotoku.

Politička geografija uredi

Plazas de soberanía mali su otoci i poluotok uz obalu Maroka (jedini poluotok, Peñón de Vélez de la Gomera, bio je otok sve dok oluja 1934. nije stvorila pješčani most s kopnom). Čuvaju ih vojni garnizoni i njima izravno upravlja španjolska središnja vlada.

Kao i Ceuta i Melilla, dio su Španjolske, dakle i Europske unije, a valuta im je euro.  

Bilješke uredi

  1. ↑ Redom od sjevera prema jugu

Izvori uredi

  1. ↑ ASALE, RAE-; RAE. plaza #3 | Diccionario de la lengua española. «Diccionario de la lengua española» - Edición del Tricentenario (španjolski). Pristupljeno 6. svibnja 2020.
  2. ↑ Jamie Trinidad: An Evaluation of Morocco's Claims to Spain's Remaining Territories in Africa (Vol 61 International and Comparative Law Quarterly, 861, year 2012) Abstract: Ceuta, Melilla, Vélez de la Gomera, Alhucemas and the Chafarinas Islands are Spanish territories that lie along Morocco's northern coastline.
  3. ↑ da Silva, Rui A. M. Treaties Galore. Olivença - Portugal Livre
  4. ↑ Treaty Between France and Spain Regarding Morocco. The American Journal of International Law. 7 (2): 81–99. Travanj 1913. doi:10.2307/2212275. JSTOR 2212275
  5. ↑ Ceberia Belaza, Monica; Ignacio Cembrero and Miguel González. 17. rujna 2012. The last remains of the empire. El País na engleskom. Madrid. Pristupljeno 24. rujna 2012.
  6. ↑ Statewatch | Spain-Morocco: Statement on the hot returns from the Chafarinas on 3 January: "a serious violation of human rights". www.statewatch.org. Pristupljeno 25. siječnja 2023.
  7. ↑ Spanish NGOs accuse Spain of illegal migrant push-back. InfoMigrants (engleski). 6. siječnja 2020. Pristupljeno 25. siječnja 2023.
  8. ↑ Source unless otherwise specified: Global Island Explorer. usgs.gov. Pristupljeno 21. siječnja 2024.
  9. ↑ Remnants, Relics And Shadows Of Empires In The Gibraltar Region (PDF). css.edu. 2015. Pristupljeno 21. siječnja 2024.
  10. ↑ Tremlett, Giles. 13. srpnja 2002. Moroccans seize Parsley Island and leave a bitter taste in Spanish mouths. The Guardian. London. Pristupljeno 19. svibnja 2014.. When officers from Spain's civil guard police force arrived on a small patrol boat from the nearby Spanish North African enclave of Ceuta three miles away and to which the islet nominally belongs...

Vanjske poveznice uredi

 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Plazas de soberanía
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Plazas_de_soberanía&oldid=6911277"