Pošip
Pošip je sorta bijelog grožđa, koja se uzgaja na jugu Korčule, otoka koji se može pohvaliti tradicijom uzgoja bijelih sorti još od vremena starih Grka (4. stoljeće pr. Kr.)
Pošip je prvo hrvatsko bijelo vino sa zaštićenim geografskim podrijetlom, zaštićeno 1967. godine. Najbolje uspijeva na zaklonitim položajima Čare i Smokvice, gdje uvijek daje vrhunsku kvalitetu. Gusto nasađeni vinogradi, nagnuti i terasasti tereni prisiljavaju da se većina radova još uvijek obavlja ručno, na tradicionalan način.
Vino je blistave, slamnato - zlatnožute boje, teško se i gusto ljulja u čaši u kojoj ostavlja gusti trag, visokih alkohola (13-14,5 %), punog i osebujnog okusa sa svojstvenom aromom suhih marelica i smokava. Radi umjerenih kiselina savršeno pristaje uz sva jela od ribe, školjaka i bijelog mesa. Najbolje je kada je servirano na 12-14 °C.
Pošip bijeli uredi
Podrijetlo uredi
O podrijetlu ove sorte dugo je postojalo više hipoteza. Najčešće se tvrdilo da su ga davno, za potrebe „prve“ obnove vinograda korčulanski pomorci s Istoka donijeli na svoj otok. Ovu hipotezu su potvrđivala i ispitivanja koja su pokazala da Pošip po svojim morfološkim karakteristikama pripada ekološko-geografskoj skupini Conv. Occidentalis. No tek su najnovija DNK ispitivanja otkrila da je ta „orijentalna“ morfološka svojstva Pošip samo naslijedio, a da je on uistinu pravi i autohtoni Korčulanin. Dr. Marcel Jelaska, iz Instituta za jadranske kulture-Split, koji je istraživao porijeklo Pošipa, 1965. – 1967. piše da se za kultivar Pošip pročulo u drugoj polovici 19. stoljeća, što potvrđuju i arhive starih korčulanskih obitelji gdje se prvi put spominje vino Pošip berbe 1880. Dr. Jelaska te 1967. godine, zapisuje i događaj koji se zbio ne tako davno, prije dvije ili najviše tri „težačke“ generacije. Glavni akter težak Marin Tomašić Barbaca pok. Marina zvan Caparin iz Smokvice, sijekući šumu u kanjonu Stiniva na području Čare , pronašao je samoniklu lozu u šumi koja ga je zainteresirala svojim izvrsnim okusom i neuobičajenom aromom. Porezao je njene prutiće i zasadio ih u svoj obližnji vinograd na predjelu „Punta-Sutvara“ (jugoistočni dio Smokvice uz samu granicu s Čarom). Kroz određeni broj godina množio je trsove u svom vinogradu, a davao ih je i drugim vinogradarima iz Smokvice i Čare, ili su ih oni sami, uvidjevši njene odlične karakteristike, uzimali. Još su 1967. godine, kad je Jelaska napisao citirani tekst postojali matični (prvo posađeni) trsovi Pošipa na vlastitom korijenu kao svjedoci svojega porijekla, koji su se održali zahvaljujući pjeskovitom tlu, koji nije mogla poharati filoksera, sve dok ta usmena predaja nije zapisana. Pošip se do tada sadio izmiješan s ostalim sortama, a uglavnom ga se bralo i miješalo s ostalim bijelim sortama. Naravno samo ono što bi od njega ostalo, zbog rane zriobe napadale su ga ptice, ose i ostali kukci, a zbog izvrsnog okusa i visokog šećera „pustošili“ bi ga i ljudi, a čak i danas Pošip se prodaje na tržnicama kao stolno grožđe ili zobatica. Netko od smokviških vinogradara je isprobao dobiti manju količinu vina, ali samo od grožđa Pošip i priča je krenula. U Smokvicu stižu stručnjaci iz splitskog Instituta za jadranske kulture, agronom Marcel Jelaska i enolog Ljubo Rumora, nekoliko godina rade se ispitivanja, pokusi, traže se najbolji položaji, najbolji omjeri, i priprema se zaštita kontroliranog podrijetla. Konačno, 1967. godine Pošip berbe 1965. zaštićen je kao prvo vrhunsko bijelo vino s područja tadašnje Jugoslavije. Od tadašnje „manjinske“ sorte, danas je na području Smokvice, kao i Čare, prema nekim procjenama zastupljen između 85 do 95%. I na kraju rješenje zagonetke o porijeklu i prisutnosti orijentalnih morfoloških karakteristika u kultivaru Pošip. Dr. Edi Maletić i dr. Ivan Pejić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta 2002. godine, utvrdili su DNK metodom molekularnih markera kako je ta samonikla loza prvog Pošipa, koju je u šumi ili na šipku, sredinom 19. stoljeća pronašao smokviški težak Marin Tomašić Barbaca pok. Marina zvan Caparin, nastala od jedne sjemenke koja se „rodila“ kao rezultat oplodnje Bratkovine bijele i Zlatarice blatske bijele (do sada manje poznate korčulanske sorte), od kojih je jedna ili čak obje porijeklom s istoka. Od njih, dakle od svojih roditelja, Pošip je dobio i zadržao morfološke karakteristike po kojima ga se može svrstati i u ekološko-geografsku skupinu Conv. Occidentalis, no Maletić i Pejić svojim su istraživanjem dokazali da je Pošip svojim „rođenjem“ pravi Korčulanin.[1]
Naziv uredi
Postoje dvije, jednako vjerodostojne, priče o tome kako je Pošip dobio ime, jedna kaže da je to zbog izdužene šiljate bobice koja je nalik na „šip“ (lokalni naziv za šiljatu stranu mašklina ili krampa). Druga priča govori da je naš junak Marin pronašao tu „čudnovatu“ lozu razvijenih prutova na šipku ili kako bi se to u Smokvici reklo, raste „po šipak“, te je prema usmenoj predaji nazvan „pošipak“, kasnije tijekom vremena došlo je do racionalizacije, zadnji slog je otpao i ostao je samo Pošip. Sinonimi: Pošip veliki Homonimi i pogrešni nazivi: Pošipica – u nekim literaturnim izvorima nalazimo ovaj sinonim, ali se radi o drugoj sorti (Zdunić). Postoje još dva kultivara s imenom Pošip, Pošip mali (A. Pecotić) i Pošip vrgorski bijeli, koji su različite sorte.[1]
Rasprostranjenost uredi
Najviše ga ima na otoku Korčuli, u Čarskom i Smokvičkom polju, gdje se i proizvodi nekoliko Pošipa različitih vinara. Tamo najbolje i uspijeva, odnosno daje najvišu kvalitetu. U posljednje vrijeme pokazuje tendenciju širenja i u druga dalmatinska vinogorja pa ga tako sporadično nalazimo na otoku sv. Klementu (Pakleni otoci), Hvaru, kod mjesta Putnikovići na poluotoku Pelješcu, na Korlatu (Ravni kotari), na Braču (Smrčeva luka) i na padinama Biokova iznad Brela. Rano dozrijevanje omogućuje mu širenje i u manje topla dalmatinska vinogorja.[1]
Kvalitativni potencijal sorte uredi
Sve do prije pedesetak godina Pošip se smatrao tek sporednom, lokalno važnom sortom. Razlog tome je vjerojatno činjenica da se radi o relativno mladoj sorti koja se širila isključivo po matičnom otoku. Od početaka njezinog uzgoja kakvoća joj nije bila upitna, no tek u posljednje vrijeme biva prepoznata i šire. Mnoge dobre karakteristike (visok rodni potencijal, rano dozrijevanje, visoka kakvoća mošta i vina) omogućuju ovoj sorti širenje i u ostala dalmatinska vinogorja. Vina su obično jaka, puna, boje „starog zlata“. Sortna aroma je ugodna i prepoznatljiva, a intenzitet jako varira između različitih položaja i godina berbe. Pravilnim odabirom termina berbe moguće je postići sklad alkohola i kiselina, te dobiti svježe i harmonično vino koje bi svojom originalnošću opravdalo glas ponajboljeg bijelog vina regije Primorska Hrvatska redovito lijepih kiselina. Rano dozrijevanje omogućuje joj širenje i u manje topla dalmatinska vinogorja, a zadržavanje dobre ukupne kiselosti omogućuje dobivanje i svježih, laganijih vina. Rano stupanje u punu zrelost i neke morfološke karakteristike (rastresiti grozd, tanja kožica) čine je pogodnom za prosušivanje, te dobivanje tradicionalnih desertnih vina, po kojima je ova sorta prije stotinjak godina bila vrlo poznata. Pored toga, ova fenološka i morfološka svojstva, uz jajoliku bobicu i lijep okus čine je atraktivnom i pogodnom za potrošnju u svježem stanju, a kao zobatica i danas se koristi na Korčuli (Bulić).[1]
Zaključak uredi
Spoznaja da je Pošip autohtona hrvatska sorta, uistinu je povijesno otkriće, naročito za otok Korčulu, ali i za ukupno vinogradarstvo i vinarstvo Hrvatske. Dok za većinu sorata u rubrici „porijeklo“ stoji širi geografski pojam ili što nije rijetkost piše „nepoznato“, Pošipu je poznato ne samo ime osobe koja ga je prva pronašla, već se u stotinjak kvadrata zna točna lokacija gdje je u Hrvatskoj, na otoku Korčuli, u malom mjestu Smokvici uz samu granicu s Čarom, pronađen. To otkriće, do sada ništa ili malo valorizirano, trebao bi biti znak za početak nove epohe Pošipove kratkotrajne povijesti. Dobivši svoju „Domovnicu“, Pošip je stao uz rame najpoznatijim svjetskim bijelim sortama tako zvanim „super sortama“ (Chardonnay, Pinoti, Rizling Rajnski...). Tamo mu je i mjesto ne samo zbog porijekla već i zbog svog kvalitativnog potencijala, koje rijetko koja autohtona sorta koja se proizvodi u ograničenim količinama ima.[1]
Bilješke uredi
Izvor uredi
- Završni rad: autor Ljubo Kunjašić, "Značaj kultivara Pošip bijeli (V. Vinifera L.) na otoku Korčuli"', Agronomski fakultet Zagreb, rujan 2008.
- http://www.mali-podrum.com/uvod Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. prosinca 2009. (Wayback Machine)
Vanjske poveznice uredi
- Mali podrum Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. svibnja 2006. (Wayback Machine) - Pošip; hrvatska vina i proizvođači
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.