Polina Osipenko
Polina Denisovna Osipenko rođena Denisovna (ruski: Поли́на Дени́совна Осипе́нко; Novospasovka, kraj Berdjanska, 8. listopada 1907. – Rjazanjska oblast, 11. svibnja 1939.), sovjetska pilotkinja i jedna od tri žene koje su 1938. godine prve proglašene za heroje Sovjetskog Saveza.
| Polina Osipenko | |
 Polina Osipenko | |
| Rođenje | Novospasovka, kraj Berdjanska, 8. listopada 1907. |
|---|---|
| Smrt | Rjazanjska oblast, 11. svibnja 1939. |
| Posljednje počivalište | Kremaljska nekropola |
| Obrazovanje | Kčinsko više vojno zrakoplovno učilište |
| Portal o životopisima | |
Životopis uredi
Polina Denisova je rođena 8. listopada 1907. godine u selu Novospasovka u Zaporožju. Bila je deveto dijete u mnogočlanoj seljačkoj obitelji. Nakon završene osnovne škole, 1918. godine pohađala je tečajeve stočarstva i potom je radila u kolhozu za uzgoj stoke. Od 1927. godine je radila u kolhozu „Put u socijalizam”. Godine 1930. je diplomirala na predmetima iz uzgoja stoke u Berdjansku, pa je nakon toga bila šef kolhoza.[1]
Godine 1926. se udala za Stepana Goviaza, vojnog pilota. U travnju 1931. je napustila posao u kolhozu i otišla u Kaču, kraj Sevastopolja, gdje je njezin suprug bio na službi. Prvobitno je radila kao konobarica u Pilotskoj školi. Tu je zavoljela zrakoplovstvo, pa ju je suprug Stepan pripremao da pođe u vojnu školu u Kači. Ubrzo nako toga njezin suprug je bio poslan na službu u Rostovsku oblast (kasnije je bio uhićen i umro je u radnom logoru). U članstvo Svesavezne komunističke partije (boljševika) bila je primljena 1932. godine.[1]
Njezin prvi pokušaj da upiše Kčinsko više vojno zrakoplovno učilište pilota bilo je bezuspješno. Pošto se škola nalazila na nekoliko lokacija, doručak je pitomcima i nastavnicima bio nošen avionom svakog dana. Pošto je Polina radila u restoranu ona je bila zadužena da sa pilotima raznosi hranu. Prilikom ovih letova na avionu UT-2 instruktori letenja su dopuštali Polini da se brine o upravljanju. Tako je uspjela naučiti kontrolirati avion UT-2. Prilikom posjeta narodnog komesara za vojna i pomorska pitanja Klimenta Vorošilova ovoj pilotskoj školi Polina ga je molila da joj odobri da upiše školu i on joj je dao dozvolu.[1]
Diplomirala je 1933. godine i nakon toga je službovala kao pilotkinja i zapovjednica veze u borbenom zrakoplovstvu u Harkovu, Kijevu i Moskvi. Tada se upoznala s mladim pilotom, a kasnije generalom zrakoplovstva Aleksandrom Osipenkom i 1935. godine se udala za njega. Godine 1937. je uspostavila četiri svjetska rekorda na hidroavionu MBR-2, a svibnja iste godine još tri rekorda u visini i nosivosti. U srpnju 1938. godine je predvodila neprekidni let između Sevastopolja i Arhangeljska.[1]
Kao jedna od najboljih žena pilota u Sovjetskom Savezu, rujna 1938. godine je zajedno sa Valentinom Grizodubovom, koja je bila vođa leta i Marinom Raskovom, navigatoricom, bila uključena u posadu koja je na avionu ANT-37, od 24. do 25. rujna 1938. godine, izvršila neprekidni let od Moskve do Komsomoljska na Amuru (Daleki istok). One su tada postavile međunarodni rekord u ženskom letenju od 26 sati i 29 minuta, preletjevši udaljenost od 6.450 km. Za izraženi heroizam tijekom izvršenja ovog podviga, odlukom Centralnog izvršnog komiteta SSSR 2. studenog 1938. godine, zajedno s Valentinom Grizodubovom i Marinom Raskovom dobila je počasno zvanje Heroja Sovjetskog Saveza i odlikovana je Ordenom Lenjina.[1]
U listopadu 1938. godine je bila postavljena za pilota-inspektora za tehniku akrobacije i mentoricu borbenih letova u Moskovskom vojnom okrugu. U ožujku 1939. godine je bila delegat na Osamnaestom kongresu SKP(b). Iste godine je bila unaprijeđena u čin bojnice.[1]
Poginula je u avionskoj nesreći 11. svibnja 1939. godine u obavljanju trenažnog leta. Zajedno s njom stradao je i šef Glavne pilotske inspekcije sovjetskog ratnog zrakoplovstva pukovnik Anatolij Serov (1910. – 1939.), također Heroj Sovjetskog Saveza. Njihov avon pao je na području Rjazanjske oblasti.[1]
Nakon pogibije njihove urne su sa najvišim počastima bile sahranjene u Kremaljskoj nekropoli na Crvenom trgu u Moskvi.[1]
Odličja i spomen uredi
Polina Osipenko je bila dobitnica nekoliko odličja Sovjetskog Saveza. Zvanje Heroja Sovjetskog Saveza je dobila 2. studenog 1938. godine i bila je druga žena proglašena za Heroja SSSR. Zbog tragične pogibije, nikada joj nije bila uručena Medalja Zlatna zvijezda, koja se počela dodjeljivati u studenome 1939. godine kao simbol heroja SSSR. Njoj je bila namijenjena medalja broj 105.[1]
Prilikom dodjele zvanja heroja SSSR, 2. studenog 1938. godine automatski je dobila i Orden Lenjina, a nešto ranije iste godine, 15. srpnja je također bila odlikovana Ordenom Lenjina. Pored dva Ordena Lenjina bila je nositeljica i Ordena crvene zastave za rad, kojim je odlikovana 26. prosinca 1936. godine.[1]
Njezin drugi suprug Aleksandar Osipenko, sudjelovao je od siječnja do lipnja 1938. godine u Španjolskom građanskom ratu. Za svoje pilotske zasluge i iskazani heroizam u borbi, on je 22. veljače 1939. godine bio proglašen za heroja Sovjetskog Saveza. Polina i Aleksandar su tada postali prvi bračni par u kome su oboje supružnika bili heroji Sovjetskog Saveza.[2]
U znak sjećanja na Polinu Osipenku njezino rodno selo Novospasovka u Zaporožju je 1939. godine preimenovano u Osipenko. Također, njezinim imenom je nazvano i selo Osipenko formirano 1940. godine u blizini Sevastopolja. Od 1939. do 1958. godine njezino ime nosio je grad Berdjansk u Ukrajinskoj SSR.[1]