Wikipedija

Psihoonkologija

Psihoonkologija je posebna disciplina u medicini koja se bavi proučavanjem psihičkih reakcija i psihoterapijskim intervencijama kod onkoloških bolesnika nakon pojave maligne bolesti. Ova relativno nova znanstvena disciplina, povezujući psihijatriju i onkologiju, kombinira proučavanje bioloških i psiholoških faktora povezanih s pojavom i liječenjem raka. Razlozi koji su utjecali na razvoj i povećanje interesa za ovu disciplinu bila su brojna istraživanja fokusirana na identificiranje moguće veze između psiholoških faktora i etiologije, ili napredovanja raka tj. proučavanjem psiholoških faktora koji mogu utjecati na morbiditet i mortalitet razboljevanja od raka.[1]

Terapija onkoloških bolesnika ima jako mnogo nuspojava, i zato u proces liječenja treba uključiti i psihoonkologa

Ciljevi uredi

Od davnina je poznata, a mnogo stoljeća kasnije i znanstveno dokazana, činjenica da su tijelo i mozak povezani i "da se ne može liječiti tijelo ako se ne liječi duša" (Sokrat, 470.-399. pr. Kr.).

Oboljeli od malignih bolesti pokazuju visok stupanj psihičkih smetnji (tjeskoba, depresivnost, panične smetnje, ustrašenost, fobije) u trenutku pre i u trenutku dijagnostikovanja kao i tijekom liječenja.[2][3] U takvim uvjetima opažena je relativno visoka incidencija psihičkih poremećaja u ovih bolesnika ,[4] o čemu svjedoče brojne studije psihosocijalnih intervencija na psihološki distres i kvalitetu života povezanu sa zdravstvenim stanjem (HRQOL - engl. Health Related Quality of Life).[5][6][7][8]

Polazeći od navedenog polje djelovanja psihoonkologije su emocionalne reakcije, disfunkcionalnost misli i ponašanja bolesnika, članova medicinskog tima i njegove obitelji. Upravo kod onkološkog bolesnika psihička i somatska dimenzija pokazuje najtješnju povezanost u kliničkoj praksi komplementarnih razina.

Pristup psihoonkologije je multidisciplinaran, jer uključujući različite aspekte maligne bolesti, i tako povezuje druge specijalnosti i profesije. Kvaliteta života povezana sa zdravstvenim stanjem (HRQOL) od velike je važnost za poboljšanje kliničkih ishoda onkoloških bolesnika.[9][10]

Najčešći psihijatrijski poremećaji kod onkoloških bolesnika uredi

Brojna istraživanja kao i dosadašnja iskustva iz kliničke prakse ukazuju da otprilike 30% do 50% onkoloških bolesnika, pored maligne bolesti, pate i od raznih psihijatrijsko-psiholoških poremećaje koji zahtijevaju pravovremenu i adekvatnu dijagnostiku i terapiju. Na to kod onkoloških bolesnika utječu brojni predisponirajući čimbenici odgovorni za razvoj psihijatrijskih poremećaje, kao što su: razni organski faktori, priroda bolesti, utjecaji liječenja, smanjen fertilitet, prethodni stres i psihijatrijski poremećaji, narušena komunikacija s obitelji itd.[11]

Brojni istraživači došli su do zaključka da je zajedničko onkološkim bolesnicima; teškoća izražavanje emocija, nemogućnost otvorenog izražavanja agresije i potiskivanje depresivnog raspoloženja.
Ove osobe su dobro prilagođene prema drugima, a istovremeno otuđene o sebe.

Najznačajniji psihijatrijsko-psihološki problemi koji su diganostikovani kod onkoloških bolesnika su:

svakog pacijenta za suportivnom terapijom. Smanjenje ovih smetnji djeluje na poboljšanje stanja onkološkog pacijenta, a time i na kvalitetu života u cjelini.

  • Seksualne disfunkcije (impotencija, gubitak želje, anorgazmija, doživljaj neprivlačnosti),
  • Delirij i drugi kognitivni poremećaji,
  • Suicidalne ideje, kao posljedice nedostatka obiteljske i socijalne potpore,
  • Poremećaji ličnosti koji uzrokuju probleme u stanjima ekstremnog stresa zbog nesposobnosti donošenja odluka, žalosti, umanjenog kvalitete života, duhovna i religijska pitanja...[12]

Neki od prediktora lošeg suočavanja s malignom bolešću[13] uredi

  • Loš socijalno-ekonomski status
  • Socijalna izolacija
  • Ranije psihijatrijske bolesti u anamnezi
  • Zlouporaba alkohola ili droge
  • Nedavni gubici (žalost)
  • Ranije stečena iskustva s malignom bolešću (npr smrt u obitelji)
  • Pesimistički način života-razmišljanja
  • Neelastičnost i rigidan način "obrane"
  • Mnogobrojne obveze
  • Nedostatak vjere u životne vrijednosti

Izvori uredi

  1. ↑ Kidman, Antony David; Edelman, Sarah, Developments in Psycho-Oncology and Cognitive Behavior Therapy in Cancer. Journal of Cognitive Psychotherapy , Vol. 11, No. 1 , January 1, 1997
  2. ↑ Korfage IJ, Essink-Bot ML, Janssens AC, Schröder FH, de Koning HJ. Anxiety and depression after prostate cancer diagnosisand treatment: 5-year follow-up. Br J Cancer. 2006; 94(8):1093-8
  3. ↑ Strong V, Waters R, Hibberd C, Rush R, Cargill A, Storey D,Walker J, Wall L, Fallon M, Sharpe M. Emotional distress in cancerpatients: the Edinburgh Cancer Centre symptom study. Br JCancer. 2007; 96(6):868-74
  4. ↑ Kangas M, Henry JL, Bryant RA. The course of psychological disorders in the 1st year after cancer diagnosis. J Consult Clin Psychol. 2005; 73(4):763-8.
  5. ↑ .Van’t Spijker A, Trijsburg RW, Duivenvoorden HJ. Psychologicalsequelae of cancer diagnosis: a meta-analytical review of 58 studiesafter 1980. Psychosom Med. 1997; 59(3):280-93.
  6. ↑ Newell SA, Sanson-Fisher RW, Savolainen NJ. Systematic reviewof psychological therapies for cancer patients: overview andrecommendations for future research. J Natl Cancer Inst. 2002;94(8):558-84.
  7. ↑ Arving C, Sjödén PO, Bergh J, Hellbom M, Johansson B, GlimeliusB, Brandberg Y. Individual psychosocial support for breastcancer patients: a randomized study of nurse versus psychologistinterventions and standard care. Cancer Nurs. 2007; 30(3):10-9.
  8. ↑ May AM, Van Weert E, Korstjens I, Hoekstra-Weebers JE, VanDer Schans CP, Zonderland ML, Mesters I, Van Den Borne B,Ros WD. Improved physical fitness of cancer survivors: a randomised controlled trial comparing physical training with physical andcognitive-behavioural training. Acta Oncol. 2008; 47(5):825-34.
  9. ↑ Arndt V, Merx H, Stegmaier C, Ziegler H, Brenner H. Quality oflife in patients with colorectal cancer 1 year after diagnosis comparedwith the general population: a population-based study. JClin Oncol. 2004; 22(23):4829-36.
  10. ↑ Stanton AL, Revenson TA, Tennen H. Health psychology: psychologicaladjustment to chronic disease. Annu Rev Psychol. 2007;58:565-92
  11. ↑ Braš M. Epidemiologija i kliničke slike najčešćih psihijatrijskih poremećaja u onkologiji. U: Gregurek R, Braš M. Psihoonkologija. Osijek: Grafika, 2008:51-78.
  12. ↑ Kadan-Lottick NS, Vanderwerker LC, Block SD, Zhang B, Prigerson HG. Psychiatric disorders and mental health service use in patients with advanced cancer: a report from the coping with cancer study. Cancer 2005;104(12):2872-81.
  13. ↑ Tope DM, Ahles TA, Silberfarb PM. Psycho-oncology: psychological well-being as one component of quality of life. Psychother Psychosom 1993; 60:129-47.

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Psihoonkologija&oldid=6585475"