Raketiranje Banskih dvora
Raketiranje Banskih dvora označava zračni napad Jugoslavenske narodne armije na Banske dvore, službeno sjedište Vlade Republike Hrvatske u Zagrebu, 7. listopada 1991. godine tijekom Domovinskoga rata.[1][2][3][4][5] Cilj napada bio je ubiti hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, a radi potpunog uništenja političkog vodstva Hrvatske i slom borbenog morala Hrvata.[6]
Tijek događaja uredi
Dana 25. lipnja 1991. godine Hrvatska i Slovenija proglasile su svaka svoju neovisnost od SFR Jugoslavije. Slijedeći preporuku međunarodne zajednice, njihove su deklaracije privremeno odgođene sve do 8. listopada.
Početkom listopada 1991. udružena JNA, hrvatski Srbi s okupiranih hrvatskih teritorija i srpski dragovoljci iz Srbije, BiH i Crne Gore izveli su opći frontalni napad na Hrvatsku u kojem su napali sve ključne točke i gradove u Hrvatskoj, a radi potpunog sloma hrvatske obrane.[7]
Dana 7. listopada sirene civilne zaštite oglasile su se u Zagrebu. Oko 15 sati eksplozija je odjeknula Banskim dvorima (službeno sjedište Vlade Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata[6]), koji se nalaze u središtu glavnoga grada. Hrvatska vlada izvjestila je da su jugoslavenski borbeni avioni MiG-29 (najsuvremeniji zrakoplovi što ih je imala JNA[6])[8] napali zgradu ispalivši 6 raketa[6]pri čemu je jedna raketa izravno pogodila palaču (i predsjednikovo krilo zgrade)[6] dok su druge pale na susjedne zgrade.[2] U napadu je zrakoplovstvo JNA ranilo nekoliko ljudi ranjeno, zgrade u okolici oštećene su ili porušene, a male ljudske žrtve posljedica je bilo na vrijeme oglašeno upozorenje za zračni napad.[6]
U trenutku napada hrvatski predsjednik Tuđman pregovarao je s legalnim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem (Predsjedništva SFRJ, u kojem je četiri dana ranije bio izvršen državni udar Srbije nelegalnim izborom Branka Kostića za predsjednika) i predsjednikom Saveznoga izvršnog vijeća Antom Markovićem, u biti jugoslavenskim premijerom.[6] U napadima su mogli biti ubijeni Franjo Tuđman, novoizabrani hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, predsjednik predsjedništva Jugoslavije i Ante Marković, jugoslavenski premijer, jer su sva trojica u to vrijeme bila u zgradi, no svi su preživjeli.[9] Jedan je građanin ipak ubijen, a dijelovi zgrade teško su oštećeni.[1]
Dan prije raketiranja hrvatska je vojska primila informacije s aerodroma Željave (blizu Bihaća) o zračnoj zadaći visoke tajnosti koju je JNA pripremala za sljedeći dan, no one nisu smatrane ozbiljnima zbog nedostatka detalja.[10]
JNA i jugoslavenski službenici poricali su bilo kakvu odgovornost ili upletenost u incident, pa su čak tvrdili da je eksploziju uzrokovala sama hrvatska vlada.[1]
Dan nakon raketiranja Hrvatski sabor proglasio je neovisnost, donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ; taj se dan danas obilježava kao državni praznik u Hrvatskoj.
Izvori uredi
- ↑ a b c Prije 18 godina raketirani su Banski dvori. Metro-portal.hr. 7. listopada 2010. Pristupljeno 26. kolovoza 2010.
- ↑ a b Hawkesworth, Celia. 2007. Zagreb: a cultural and literary history. str. 192. ISBN 978-1-904955-30-6. Pristupljeno 26. kolovoza 2010.
- ↑ Garwood, Duncan. Mediterranean Europe. str. 119. Pristupljeno 26. kolovoza 2010. (hrv.)
- ↑ Yugoslav Planes Attack Croatian Presidential Palace. The New York Times. 8. listopada 1991. Pristupljeno 13. prosinca 2010.
- ↑ Carol J. Williams. 8. listopada 1991. Croatia Leader's Palace Attacked. Los Angeles Times. Pristupljeno 13. siječnja 2011.
- ↑ a b c d e f g rž: Na današnji dan. 7. listopada 1991. Banski dvori – pokušaj ubojstva hrvatskog predsjednika Tuđmana, narod.hr, 7. listopada 2015.
- ↑ rž: Na današnji dan. Početak listopada 1991. – opći i najteži napad na Hrvatsku s ciljem potpunog sloma obrane, narod.hr, 6. listopada 2015.
- ↑ Oppenheim, John i van der Wolf, Willem-Jan (1997). Global war crimes tribunal collection, svezak 1, dio 1. Global Law Association, str. 404
- ↑ Državni vrh srećom preživio raketiranje Banskih dvora. Dnevnik.hr. Nova TV. 7. listopada 2010. Pristupljeno 6. veljače 2011.
- ↑ Martin Špegelj: "Memories of a Soldier" ("Uspomene Vojnika"), Zagreb, 2. izdanje