Robert du Parc
Robert du Parc, također poznat kao grof Robert du Parc-Locmaria (Celovac, 27. travnja 1889. – Mérano, 22. rujna 1979.) bio je francuski i talijanski slikar. Slikar iz Južnog Tirola, crtač, grafički dizajner i kipar, pripada pokretu kasnoga simbolizma. Kao samouk, smatra se jednim od najvažnijih južnotirolskih vizualnih umjetnika.[1]
| Robert du Parc | |
| moderna | |
|---|---|
 Robert du Parc (autoportret, 1914.) | |
| Rođenje | 27. travanj 1889., Klagenfurt,Austria |
| Smrt | 22. srpanj 1979., Merano, Italija |
| Nacionalnost | Francuz i Talijan |
| Utjecali | Paul Cezanne |
| Poznata djela | Bijeli Paun, Rubein u Magli, Bijeli Paun Vjenčanja, Ljubav Bijelog Pauna, Zora na Dvorcu Rubein |
| Portal o životopisima | |
Biografija uredi
Du Parc je sin grofa Camillea du Parc-Locmaria i grofice Anne, rođene von Bocholtz-Asseburg, udovice Wolff-Metternicha.Odrastao je u dvorcu Rubein u Meranu, danas u Italiji. Obitelj Parc-Locmaria jedna je od najstarijih bretonsko-francuskih plemićkih obitelji. Robert du Parc vrlo se rano počeo zanimati za slikarstvo i crtanje te umjetnost i glazbu. Usko je povezan s Meraner Künstlerbund osnovanim 1906., gdje su Leo Putz, Eduard Thöny, Franz Defregger, Thomas Riss i Orazio Gaigher okupili utjecaje koje su prikupili tijekom njihova studijska putovanja o europskoj umjetnosti.[1] Godine 1927. du Parc je otišao na studijsko putovanje u Francusku, gdje su ga se vrlo dojmila djela Paula Cézannea. Ostala putovanja odvela su ga u Italiju, gdje se u Firenci usavršavao kao violinist. Od tada je du Parc slikao u svom studiju u tornju dvorca Rubein, gdje su ga posjećivali umjetnici poput slikara Hansa Weber-Tyrola, dirigenta Gilberta Grafa Gravine i pripovjedača Fritza von Herzmanovsky-Orlanda.[1]
Životopis uredi
Du Parc je jedan od glavnih predstavnika kasnog simbolista i južnotirolskog pejzažnog slikarstva, koji se je odvojio od dominantnog akademskog slikarstva i naturalizma.[1] Osam varijanti Bijeli paunovi među najvažnijim su umjetnikovim djelima. Motiv slike vjerojatno je ne samo umjetnikov najpoznatiji, već ima vrlo raznolik i trajan utjecaj, čiju duboku simboličku mističnost analiziraju različiti autori.[1]
Izvori uredi
Literatura uredi
- I. Hosp, E. Steingräber, J. Unterer, Verlagsanstalt Athesia, Bozen, 1991.
- Hans Rectanus: Margrit Hügel, Maria Dombrowsky und Lilo Martin – Drei Komponistinnen in Hans Pfitzners Berliner und Münchner Meisterklassen. In: Studien zur Musikgeschichte. Festschrift für Ludwig Finscher. Kassel 1995, S. 750–758
- Oscar Coomans de Brachène: État présent de la noblesse belge, Bruxelles, 1995.|nature ouvrage=annuaire|année=1995.
- J.F. van Agt (1962.): De Nederlandse monuments van gescheidis en art. Deel V, 3rd stuk: Zuid-Limburg uitgezonderd Maastricht, pp. Staatsdrukkerij- en Uitgeverijbedrijf, Haag (mrežni tekst).