Wikipedija

Stjepan Krizin Sakač

Stjepan Krizin Sakač SJ (Kapela Kalnička, 1890. ‒ Rim, 23. kolovoza 1973.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, povjesničar.

Stjepan Krizin Sakač SJ
Stjepan Krizin Sakač
Rođenje 10. listopada 1890.
Kapela Kalnička, Austro-Ugarska
Smrt 23. kolovoza 1973. (82. god.)
Rim, Italija
Nacionalnost Hrvat
Obrazovanje Papinsko sveučilište Gregoriana, Rim
Jesuitenkolleg Innsbruck
Papinski orijentalni institut u Rimu
Zanimanje katolički svećenik
isusovac Hrvatske pokrajine Družbe Isusove
profesor
povjesničar
iranist
Začetnik teorije o iranskom porijeklu Hrvata
Idejni začetnik pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata"
Portal o životopisima

Životopis uredi

Rodio se je u zagorskom selu Kapeli Kalničkoj 1890. godine.

Studirao je u Rimu na Germanicumu od 1910., a doktorirao 1912. na Gregoriani. Studirao je u na Papinskom orijentalnom institutu i u Innsbrucku. Poslije je bio rektorom tog istog Orijentalnog instituta.[1]

Za vrijeme Balkanskih ratova htio se dragovoljno pridružiti bugarskoj vojsci pri izgonu osmanske vlasti iz njihove zemlje. No, 1914. je pristupio papinskoj Švicarskoj gardi a iduće godine u isusovce. Dvije godine poslije u Zagrebu je primio svećeničke sakramente. Bio je u Sarajevu gdje je obnašao dužnost rektora na sarajevskoj bogosloviji. Već 1924. se je vratio u Rim, a suputnik mu je bio Alojzije Stepinac. Ondje je predavao na Papinskom orijentalnom institutu. Proslavio se kao povjesničar i kao tvorcem teorije o iranskom podrijetlu Hrvata.[2] Otac je suvremene hrvatske iranistike.[3]

Kao povjesničar se istakao zanimljivom radovima na temu ranohrvatske povijesti. Tako je o međunarodnom mirovnom ugovoru, koji Konstantin Porfirogenet spominje u De administrando imperio, a kojim Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli, a zauzvrat, od neimenovanog pape su dobili "molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.", napisao raspravu koja je bila opažena u znanstvenoj javnosti, a zbog njene važnosti, prevedena je na španjolski. Njome je dokazao da je taj ugovor istinit, a papa iz tog ugovora bi trebao biti sveti Agaton.[4] Osim toga, utvrdio je temeljem papine poslanice bizantskom caru Konstatinu IV. iz 680. godine odaslane s rimskog uskrsnog crkvenog sabora, da su još 680. među Slavenima djelovali biskupi, odnosno da je kršćanstvo još prije primilo korijena među Slavenima ("...Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti..."). Zaključio je da ti Slaveni iz papina pisma mogu biti jedino Hrvati, jer su ini Slaveni pokrštavani tek krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Agatonova poslanica potvrđuje da su već te 680. Hrvati imali biskupe koji su ih duhovno opsluživali. Radi se o tome što su poslanicu potpisali nazočni biskupi, a među njima je bio i biskup s Istre, no ne i iz ostalih hrvatskih krajeva. Sa Sakačevim su se stavom složili hrvatski povjesničari Dominik Mandić i Marković.[4]

Bio je član utemeljiteljskog Odbora i Upravnog vijeća Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Krunoslav Draganović ga navodi kao osobu čija je zamisao bila ta Bratovština[2] Pisao je za list Obnovljeni život.[5][6]

Postumno je objavljeno Hrvati do stoljeća VII., Opseg 1, 2000. godine, urednika Darka Sagrka i stručnog suradnika Huseina Kadića.[7]

Hrvatski znanstvenik Ivan Biondić predložio je da se Staroslavenski institut Svetozar Rittig preimenuje u Starohrvatski institut Stjepan Krizin Sakač.

Djela uredi

Knjige uredi

  • S. Cyrillus, Slavorum Apostolus in XI centenario nativitatis, Rome, PIO 1927.
  • Iz slavne hrvatske prošlosti: Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu (oko g. 679), Zagreb, Naklada “Život”, 1931.
  • Iranische Herkunft des kroatischen Volksname, (="Iransko podrijetlo imena hrvatskog naroda"), Rome, 1949.
  • Ss. Cyril and Methodius and the Origin of the Romano-Slavic Rite. The Greek liturgy of Saint Peter and the Romano-Slavic Rite, Peekskill, N.Y. The Graymoor Press, 1949
  • L'origine del rito romano-slavo e i ss. Cirillo e Metodio, Rome, PIO, 1950.
  • De dignitate episcopali S. Cyrilli Thessalonicensis, Rome, PIO 1950.
  • Bemerkungen zum Methodiusprozess in Bayern 870, Rome, PIO, 1954.
  • Novissima de «Legenda Italica» et de episcopatu S.Constantini-Cyrilli, Rome, PIO, 1956.

Članci uredi

  • “Stjepan Zimmermann, Opća noetika, Zbor duhovne mladeži zagrebačke, Zagreb, 1918.” Recenzija, Prikaz, Bogoslovska smotra, Vol. 10, No. 2, 1919., str. 159-163[8]
  • “Što smo primili od Sv. Braće Ćirila i Metoda”, Obnovljeni život, Vol. 17., No. 3., 1936., str. 97-112.[9]
  • “Što smo primili od Sv. Braće Ćirila i Metoda”, Obnovljeni život, Vol. 17., No. 6., 1936., str. 258-271.[10]
  • “O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata”, Obnovljeni život, Vol. 18., No. 1., 1937., str. 1-25.[11]
  • “Apostol Hrvata Ivan Ravenjanin”, Obnovljeni život, Vol. 19., No. 7., 1938., str. 401-421.[12]
  • “Pravo značenje naziva «bijela» i «crvena» Hrvatska”, Obnovljeni život, Vol. 19., No. 6., 1938., str. 332-338.[13]
  • “Otkuda Hrvatima «Ban»?”, Obnovljeni život, Vol. 20., No. 7., 1939., str. 388-400.[14]
  • “Krapina, Kijev, Ararat. Krapinska, kijevska i armenska priča o trojici braće i jednoj sestri. Pogled u život Hrvata VII. Vijeka”, Obnovljeni život, Vol. 21., No. 3. – 4., 1940., str. 129-149.[15]
  • “Ugovor cara Heraklija s Hrvatima oko g. 627. i 638.”, Obnovljeni život, Vol. 22., No. 2., 1941., str. 83-102.[16]
  • “Historijski razvoj imena «Hrvat»”, Obnovljeni život, Vol. 23., No. 1., 1942., str. 3-20.[17]
  • “Tragovi staroiranske filozofije kod Hrvata”, Obnovljeni život, Vol. 24., No. 1., 1943., str. 9-24.[18]
  • “Papa Siksto V. — talijanski Hrvat”, Obnovljeni život, Vol. 24., No. 3. – 4., 1943., str. 199-227.[19]
  • “Vjerski simbolizam ukrasnih prepleta u staroj hrvatskoj umjetnosti”, Crkva u svijetu, Vol. 1, No. 4, 1966., str. 32-37.[20]
  • “Osnutak carstva Kira Velikog”, Obnovljeni život, Vol. 26., No. 3., 1971., str. 264-267.[21]

Bibliografija uredi

  • Stjepan Krizin, Hrvati do stoljeća VII. Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi. I. dio postumno uredili Mato Marčinko i Darko Sagrak, Zagreb: Sagrak, 2000.
  • Radovi, posvećeni o. Stjepanu Sakaču prigodom 80-godišnjice života, uredili Ivan Vitezić i Dominic Manić, Rim, Hrvatski povijesni institut, 1971.

Izvori uredi

  1. ↑ [www.iranchamber.com/history/articles/pdfs/iranian_origin_croats.pdf Iran Chamber Society] The old-Iranian origin of Croats, Symposium proceedings. Kulturni centar Republike Irana u Hrvatskoj, Zagreb. Urednici: Zlatko Tomičić i Ivan Biondić. Znanstvena supervizija: Ivan Biondić, Marko Japundžić, Nediljko Kujundžić. Zagreb, 24. lipnja 1998.
  2. ↑ a b Studia croatica Andrija Lukinović: Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama
  3. ↑ Matica hrvatska  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. travnja 2012. (Wayback Machine) Ivan Biondić. Odjel za povijest, 17. lipnja 2003. Tanajske ploče - europska osobnica Hrvata
  4. ↑ a b Franjevačka mladež Novi Marof[neaktivna poveznica] (autor: o. Josip Antolović, D.I.) Svetac tjedna - sv. Agaton
  5. ↑ Hrčak - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske Obnovljeni život
  6. ↑ Obnovljeni život sv.50 br.3-4 lipanj 1995. Rudolf Brajičić: Pedeset godišta Života - Obnovljenog života (članak o postanku, razvitku i povijesti ovog časopisa)
  7. ↑ Google Knjige
  8. ↑ Stjepan Zimmermann, Opća noetika, Zbor duhovne mladeži zagrebačke, Zagreb, 1918.
  9. ↑ Što smo primili od Sv. Braće Ćirila i Metoda
  10. ↑ Što smo primili od Sv. Braće Ćirila i Metoda
  11. ↑ O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata
  12. ↑ Apostol Hrvata Ivan Ravenjanin
  13. ↑ Pravo značenje naziva "bijela" i "crvena" Hrvatska
  14. ↑ Otkuda Hrvatima "Ban"?
  15. ↑ Krapina, Kijev, Ararat
  16. ↑ Ugovor cara Heraklija s Hrvatima oko g. 627. i 638.
  17. ↑ Historijski razvoj imena "Hrvat"
  18. ↑ Tragovi staroiranske filozofije kod Hrvata
  19. ↑ Papa Siksto V. — talijanski Hrvat
  20. ↑ Vjerski simbolizam ukrasnih prepleta u staroj hrvatskoj umjetnosti
  21. ↑ Osnutak carstva Kira Velikog

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stjepan_Krizin_Sakač&oldid=6365392"