Taganroški zaljev

Taganroški zaljev (rus. Таганрогский залив; ukr. Таганрозька затока) je sjeveroistočni rukavac Azovskog mora. Također se može gledati kao potopljeni estuarij rijeke Don.

Taganroški zaljev
rus. Таганрогский залив; ukr. Таганрозька затока
Zaljev
Satelitska snimka zaljeva
Obala zaljeva
Etimologijagrad Tangarog
Položaj
Koordinate46°59′21″N 38°25′57″E / 46.989100°N 38.432375°E / 46.989100; 38.432375
MoreAzovsko more
Države
Obalni gradoviTaganrog, Mariupolj i Jejsk
Fizikalne osobine
Duljina140 km
Širina31 km
Dubina 
 • Prosječna5 m
Smrznutonajviše od prosinca do ožujka
Rijeke i otoci
PritociDon, Kaljmius, Mius, Jeja
Taganroški zaljev na zemljovidu Crnog mora
Taganroški zaljev
Taganroški zaljev
Taganroški zaljev na zemljovidu Crnog mora
Zemljovid

Geografija uredi

Zaljev služi kao prirodna granica između kubanske obale u Rusiji i sjevernog Azovskog primorja u Ukrajini i Rusiji.

Na njegovom sjeveroistočnom kraju je ušće rijeke Don. Dužina mu je 140 km, a širina na ušću 31 km. Srednja dubina je oko 5 metara. U hladnijim zimama se može smrznuti od prosinca do ožujka.

Tri druge rijeke, Kaljmius, Mius i Jeja, ulijevaju se u zaljev. Dotok vode u zaljev glavni je čimbenik razvoja struja Azovskog mora.[1]

Reljefni oblici uredi

Dolgajska prevlaka označava rub zaljeva s južne strane, a Bilosarajska prevlaka [uk] sa sjeverne. Obiluje pješčanim sprudovima koji dijelom zatvaraju plitke uvale. Zaljev sadrži pješčane otoke. Ostale važniji pješčani sprudovi su Kriva prevlaka [uk], Bihlička prevlaka [uk] i Ejska prevlaka [uk].

Glavne luke su Taganrog, Mariupolj (Ukrajina) i Jejsk. Rostov na Donu je nekoliko milja uz rijeku Don.

Voda uredi

Koncentracija slane vode u Zaljevu je neujednačena. Voda u istočnom i plićem dijelu zaljeva, koji dobiva vodu iz rijeke Don, uglavnom je desalinizirana. Salinitet zapadnog kraja zaljeva je isti kao i u ostatku Azovskog mora.[1]

Osim Dona, zaljev prima vode Kaljmiusa, Miusa (sa Miuškim limanom [uk], i rijeke Jeje.

Izvori uredi

  1. a b Taganrog Bay. Giduss.info. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. siječnja 2013. Pristupljeno 8. veljače 2013.