Teorija igara
Teorija igara grana je primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojima uspjeh neke racionalne osobe odnosno učesnika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba.[1]
U 20. stoljeću teorija igara izrazito se razvila. Veći pomak u razmatranju igara s nula-zbrojem proizveo je John von Neumann, koji je kasnije bio koautor knjige Theory of Games and Economic Behavior (Teorija igara i ekonomsko ophođenje) 1944. godine s ekonomistom Oskarom Morgensternom. U ovoj knjizi Von Neumann i Morgenstern teoretiziraju ekonomsko ponašanje raznih subjekata rabeći razne kooperativne igre. U drugom izdanju knjige Von Neumann i Morgenstern iznijeli su koristi i primjene ove teorije igara za statističare i ekonomiste kako bi mogli razmotriti odluke subjekata pod neizvjesnim uvjetima.
Teorija igara ima primjenu u objašnjavanju situacija u ekonomiji, sociologiji, ekologiji, politici itd.
Povijest uredi
Uporaba uredi
Predstavljanje igara uredi
Opširni oblik uredi
Normalizrani oblik uredi
Funkcijski oblik uredi
Opća primjena uredi
Biologija uredi
Ekonomija uredi
Filozofija uredi
Politika uredi
Teorija igara primijenjuje se u političkim znanostima, a osobito u područjima kao što su pravična dioba, politička ekonomija, ratno pregovaranje, pozitivna politička teorija, i teorija društvenog izbora. U svim ovim navedenim područjima istraživači su razvili teoretske modele igara u kojem su sudionici glasači, države, interesne skupine i političari.
Prvi primjer primjene teorije igara u političkim znanostima izveo je Anthony Downs, koji je u svojoj knjizi An Economic Theory of Democracy (Ekonomska teorija demokracije) rabio hotellingov zakon u objašnjavanju političkog procesa. Downs je bio prva osoba koja je dokazala da će politički kandidati odnosno stranke težiti prema ideologiji koja će udovoljavati vrijednostima središnjice ako su glasači potpuno upoznati s činjenicama, ali također je tvrdio da glasači isto tako svjesno odlučuju ostati neupućeni što na kraju omogućava kandidatima da se odvoje u svojim nastupima.
Vrste igara uredi
Kooperativne/ne-kooperativne uredi
Simetrične/asimetrične uredi
E | F | |
---|---|---|
E | 1,2 | 0,0 |
F | 0,0 | 1,2 |
Nula-zbroj/ne-nula-zbroj uredi
Simultane/nizne uredi
Perfektne informacije i neperfektne informacije (potpune i nepotpune informacije) uredi
igre kombinatorike uredi
Beskrajne igre uredi
Diskretne i kontinuirane igre uredi
Diferencijalne igre uredi
Meta igre uredi
Izvori uredi
- ↑ Myerson, Roger B. (1991). Game Theory: Analysis of Conflict, Harvard University Press, p. 1. Chapter-preview links, pp. vii–xi.