Veljko Lukić Kurjak
Veljko Lukić Kurjak (Donja Bukovica, kraj Bijeljine, lipanj 1917. - Kojčinovac, kraj Bijeljine, 21. lipnja 1944.) bio je partizan i narodni heroj Jugoslavije.[1][2]
| Veljko Lukić | |
| Pseudonim(i) | Kurjak |
|---|---|
| Rođenje | Lipanj, 1917; Donja Bukovica, kraj Bijeljine, Donja Bukovica, kod Bijeljine |
| Smrt | 21. lipanj, 1944.; Kojčinovac, kraj Bijeljine, Konjčinovac, kod Bijeljine |
| Poznat(a) po | Narodni heroj Jugoslavije |
| Portal o životopisima | |
Biografija uredi
Veljko Lukić Kurjak rođen je u lipnju 1917. u selu Donja Bukovica, kod Bijeljine. Potječe iz ugledne seoske obitelji. Nakon završene osnovne škole ostao je na selu i zajedno s ocem i braćom se bavio poljoprivredom.[2]
Okupacija Kraljevine Jugoslavije i stvaranje ustaške Nezavisne Države Hrvatske 1941, kao i ustaški pokolji i progoni nedužnih civila, utjecali su na Veljkovu odluku da pristupi Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). U rujnu 1941. se priključuje u prvu partizansku četu u Crnjelovu Gornjem. Četa se sastojala od samo 19 boraca i tri puške. Kao borac, Veljko se istaknuo već u prvim borbama, u napadu na policijsku vojarnu u Dragaljevcu, Crnjelovu Gornjem i drugim akcijama. Na prijedlog Fadila Jahića Španca i Svetolika Gospića primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) 2. rujna 1941. godine.[1]
Nakon formiranja Majevičkog partizanskog odreda, početkom 1942. godine, postavljen je na dužnost zapovjednika Semberske partizanske čete. Istaknuo se prilikom napada čete na ustaško-domobransko uporište u Miladijama kod Brčkog u siječnju 1942. godine. Zbog iskazane hrabrosti i odlučnosti u borbi, od suboraca je dobio nadimak Kurjak.[1][3]
U to vrijeme, dok su trajala najžešće borbe protiv nacista i ustaša u istočnoj Bosni, dolazi do sukoba s četnicima, koji su u veljači 1942. napali sjedište Majevičkog partizanskog odreda. Zbog teške situacije i nedostatka municije, odred se morao povući prema Birču i Šekovićima, cestom Zvornik - Tuzla, koju su branile jake ustaške snage. Povlačenje odreda štitila je Veljkova četa, koja je odigrala presudnu ulogu, jer se u nekoliko okršaja, posebno kod Vukosavaca, borila protiv četničkih jedinica.
U ožujku 1942. godine Majevički partizanski odred preimenovan je u Drugi udarni bataljon, a Veljko je postavljen za zapovjednika Šeste čete. Nakon formiranja Šeste proleterske istočnobosanske udarne brigade, u kolovozu 1942, u njen sastav ušao je i Veljkov Drugi udarni bataljon. Nakon pet mjeseci borbi na Birču, Romaniji, Zvijezdi, dolini Krivaje i Konjuhu, bataljon se u rujnu vratio na područje Majevice i Semberije. U listopadu 1942. Šesta istočnobosanska brigada bila je prisiljena povući se s područja Majevice pod pritiskom jakih neprijateljskih snaga i preći preko rijeke Save u Srijem. Sjedište brigade je tada odlučilo da će Veljkov bataljon ostati u Semberiji.[1][2]
Nakon povratka brigade u Semberiju, krajem 1942. Veljko je, zbog velikih uspjeha postignutih u borbi protiv četnika, postavljen za zapovijednika bataljona. U to vrijeme bataljon je vodio teške borbe, te je u jednoj od tih borbi Veljko Lukić izgubio oko. U borbama protiv ustaša kod Kladnja, veljače 1943. godine, ponovno je ranjen. Zbog ozlijeda proveo je dogledno vrijeme na liječenju u Šekovićima, a potom je prebačen u Semberiju. Nakon djelomičnog oporavka, u travnju iste godine, postavljen je za zapovjednika Trećeg majevičkog partizanskog odreda. Sa svojom jedinicom je 11. lipnja 1943. godine uništio cijelu domobransku pukovniju. Kao rezultat akcije, zarobljeno je svo oružje i 1256 domobrana. Treći majevički odred i Prvi bataljon Druge vojvođanske brigade, pod zajedničkim zapovjedništvom Veljka Lukića Kurjaka, oslobodili su Ugljevik 16. lipnja 1943. godine. U borbama za oslobođenje Tuzle, u rujnu 1943. odred Veljka Lukića je oslobodio selo Lukavac i istovremeno vodio žestoke borbe s njemačkom vojskom koja su pokušavala prodrijeti u netom oslobođenu Tuzlu.[2][3]
Nakon oslobođenja Tuzle, 10. listopada 1943. godine. Treći majevički partizanski odred pretvoren je u Sedamnaestu majevičku brigadu, a Veljko je postavljen za njenog zapovjednika. Tijekom Šeste neprijateljske ofenzive, u prosincu 1943 . Veljko Lukić je zadobio teške rane kralježnice u borbi s njemačkom vojskom na planini Zvijezdi. Ponovno je liječen i operiran u partizanskoj bolnici u Šekovićima; ali s obzirom da je rana teško zarastala, prebačen je u bolnicu Trnov u Semberiji. Pošto je u proljeće 1944. godine Semberija bila zahvaćena novom neprijateljskom ofenzivom, većina pokretnih ranjenika smještena je u prethodno pripremljene zemunice. Veljko je potom prebačen u selo Glogovac kod Bijeljine.[2]
Četnici su saznali da oko Bijeljine ima skrivenih ranjenih partizana i počeli su ih tražiti. Veljka su zbog toga nekoliko puta selili iz baze u bazu, ali su ga 21. lipnja 1944 pronašli četnici i ubili u selu Kojčinovac. Njegovo tijelo četnici su predali njemačkoj vojsci, koja ga je njegovo tijelo, kao opomenu narodu, izložila u centru Bijeljine.[2]
Ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od 2. siječnja 1945, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske, Veljko Lukić proglašen je za narodnog heroja.[2]
Po njemu je 1947. nazvano selo Lukićevo u okolici Zrenjanina.
Izvori uredi
- ↑ a b c d Junuzović, Mirza. 28. veljače 2015. Kurjak. BZK - Preporod Bijeljina (bošnjački). Pristupljeno 8. prosinca 2023.
- ↑ a b c d e f g Petrović, Slobodan. 1957. Zbornik narodnih heroja Jugoslavije. Omladina. Beograd.
- ↑ a b German 2nd Panzer Army (Panzerarmee 2) Documents from National Archive Washington. znaci.org. Pristupljeno 8. prosinca 2023.