Wikipedija

Vinko Nikolić

Vinko Nikolić (Šibenik, 2. ožujka 1912. – Šibenik, 12. srpnja 1997.) bio je član ustaškog pokreta, hrvatski emigrantski pisac, pjesnik, publicist, književni kritičar i novinar.

Vinko Nikolić

Vinko Nikolić
Puno ime Vinko Nikolić
Rođenje 2. ožujka 1912.
Smrt 12. srpnja 1997.
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1931. – 1997.
Supruga(e) Štefica r. Hofman
Portal o životopisima

Životopis uredi

Mladost, Kraljevina Jugoslavija, i NDH uredi

Vinko Nikolić rođen je u Šibeniku 1912. godine, u vrijeme Austro-Ugarske države. Iz dijela je grada zvanog Dolac. U rodnom gradu pohađao je pučku školu i katoličku realnu gimnaziju. Bio je polaznikom Biskupskog sjemeništa. Potom je otišao studirati u Zagreb na Filozofski fakultet gdje se upisao 1932. godine a u veljači 1937. godine diplomirao je skupinu za hrvatsku književnost i jezik.[1] 1935. pristupio je ustaškom pokretu.[2] Iz političkih razloga nije mogao dobiti namještenje te je jedno vrijeme radio kao prefekt Napretkovog konvikta u Sarajevu te potom kao dopisnik i jezični korektor novina u Zagrebu.[1] Političke promjene 1939. godine (uspostava Banovine Hrvatske) dočekuje u Zagrebu.

 
Vinko Nikolić drži govor na grobu Ante Starčevića.

Na Trgovačkoj akademiji predavao je od studenoga 1939. do srpnja 1943. godine a onda je do svibnja 1945. godine predavao na zagrebačkoj Prvoj muškoj realnoj gimnaziji.[1] 1941. Kraljevina Jugoslavija propada i nastaje Nezavisna Država Hrvatska. 1941. Nikolić je kraće vrijeme stožerni pobočnik za uljudbu u ustaškom stožeru za Zagreb, zatim 1942. – 1943. u Promičbenom odjelu Zapovjedništva Ustaške mladeži.[2]

U srpnju 1943. imenovan je pričuvnim poručnikom Ustaške vojnice u Ministarstvu oružanih snaga NDH, gdje postaje nadstojnik trećeg odsjeka (Odgojno–promidžbenog) u Odgojno–nastavnom odjelu MINORS–a.[2][3] U listopadu 1944. unaprijeđen je u čin pričuvnog ustaškog nadporučnika, a u siječnju 1945. u čin pričuvnog ustaškog satnika.[2][4]

Izbjeglištvo i emigracija uredi

Krajem Drugoga svjetskog rata, povlači se s postrojbama NDH i civilima u Austriju. Ondje je stekao status ratnoga zarobljenika, i u tom svojstvu odlazi u Italiju u britanske zarobljeničke logore Grumo Appula i Grottaglie.[4]

Prigodom preseljavanja, 27. ožujka 1946. godine, iskočio je iz vlaka te postao političkim emigrantom.[1] U prvo vrijeme boravi u izbjegličkome logoru Fermo a poslije toga u Rimu gdje upisuje poslijediplomski studij slavistike i počinje raditi na doktorskoj tezi o modernoj hrvatskoj poeziji.[4] Budući da su okolnosti postajale sve nepovoljnije u Italiji, jer su brojni hrvatski građani u izbjeglištvu bili uhićivani i izručivani Jugoslaviji, odlučuje napustiti Italiju i odlazi u Južnu Ameriku. U Argentinu je došao 8. lipnja 1947. godine, u grad Buenos Aires. Ondje se ubrzo angažirao u novinarskom radu, te je već za par mjeseci, 1. rujna 1947. godine, zajedno s Franjom Nevistićem, pokrenuo, i do lipnja 1950. godine uređivao, zbornik Hrvatska. Iste godine zajedno s Antunom Bonifačićem pokreće časopis Hrvatska revija, koji je uređivao od prvog broja iz 1951. godine do kraja života.

Baveći se brojkom žrtava Križnoga puta, Vinko Nikolić došao je do brojke od 200 tisuća. To je procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji.

U svojim člancima često se bavio i emigrantskim listom Aveom, a obrađivao je i listove Hrvatski vitez, Oganj, Novi život, Za Boga i Hrvatsku, čikašku Danicu, La Croatie, Osobu i duh, Islam, Glasnik Društva muslimana Austrije, Hrvatski radnik, Hrvatsku grudu, Hrvatsku slobodu, Rakovicu, autor je nekrologa Ceceljinom Glasniku...

Godine 1966. vraća se u Europu ali ga iste godine protjeruju iz Francuske nakon što su mu vlasti razorile slog Hrvatske revije. Poslije toga odlazi u Španjolsku, u Barcelonu, gdje zajedno sa suprugom živi od lipnja 1968. do povratka u Hrvatsku, 12. srpnja 1991. godine.[4]

Povratak u domovinu uredi

Nakon povratka u domovinu, 1991. godine, svoju je cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.[5] Imenovan je, 1993. godine, za zastupnika u Županijskome domu hrvatskoga sabora.[4][6] Bio je predsjednikom Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednikom Matice hrvatske.[5]

Umro je u rodnome gradu Šibeniku, 12. srpnja 1997. godine.

Iako je bio pripadnikom hrvatske emigracije, koju je ondašnja Jugoslavija smatrala neprijateljskom, svojim načinom pisanja stekao je veliki ugled, čak i u izrazito protivničkim redovima, tako da je povodom smrti riječi pohvale dobio i u srpskim emigrantskim listovima.

Književno stvaralaštvo uredi

Nikolić pjesme počinje pisati još u drugome razredu gimnazije te tada uređuje i list Iskra gdje ujedno objavljuje i svoje pjesme.[4] Svojim pjesničkim djelima ušao je u antologiju hrvatskog pjesništva druge polovice 20. stoljeća "Skupljena baština", priređivača Stijepa Mijovića Kočana. Neka njegova djela je, u njenoj antologiji Żywe źródła ("Živi izvori") iz 1996. godine, s hrvatskoga na poljski jezik prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Djela uredi

  • Proljetna svitanja, Zagreb, 1935.
  • Svijetli putovi, Zagreb, 1939.
  • Moj grad, Zagreb, 1941.
  • Hrvatska domovina: hrvatsko rodoljubno pjesništvo 1831. – 1941., Zagreb, 1942.
  • Oslobođeni žali, Pododbor Matice hrvatske, Zagreb, 1943.
  • Nacionalni zadatci književnosti, Zagreb, 1944.
  • Izgubljena domovina, Tip. G. Bardi, Rim, 1947. (Hrvatska emigrantska knjižnica "Velebit", knj. 1.)
  • Oskvrnuto proljeće: trideset soneta, Yunque, Buenos Aires, 1947.
  • Duga nad porušenim mostovima: izabrane pjesme, izbor Rajmund Kupareo, Buenos Aires, 1964.
  • Pred vratima domovine: susret s hrvatskom emigracijom 1965: dojmovi i razgovori, Buenos Aires, 1966.
  • Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, Knjižnica Hrvatske revije, München, 1976. (suautor Franjo Nevistić)
  • Trubač iz daljine, ZIRAL, Rim-Chicago, 1976. (suautor Ante Kadić)
  • Gorak je zemje kruv, München-Barcelona, 1977.
  • Mile Budak, pjesnik i mučenik hrvatske: spomen-zbornik o stotoj godišnjici rođenja, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1990.
  • Povratak: izabrane pjesme, priredili Božidar Petrač i Ivan Tolj, Zagreb, 1990.
  • Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, priredio: Vinko Nikolić, Zagreb, 1991. (Prvo izd. München-Barcelona, knj. 1, 1978., knj. 2, 1980.)
  • Opjevani grad, Šibenik, 1994.
  • Tragedija se dogodila u svibnju...: jedna (prva) godina egzila u dnevniku "ratnog" zarobljenika broj 324.664, Zagreb, 1995. (1. izd. Barcelona-München, 1984.)
  • U službi domovine: studije, ogledi, portreti, priredio Ivan Rodić, Zagreb, 1996.

Posmrtno uredi

Odlikovanja uredi

Izvori uredi

  1. ↑ a b c d Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 335.
  2. ↑ a b c d http://www.matica.hr/kolo/304/Moj%20otac/
  3. ↑ Krležijana: Nikolić, Vinko, preuzeto 19. veljače 2013.
  4. ↑ a b c d e f Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 294.-296.
  5. ↑ a b Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu: Stoti rođendan književnika u egzilu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. siječnja 2013. (Wayback Machine), preuzeto 19. veljače 2013.
  6. ↑ Hrvatski obiteljski leksikon: Nikolić, Vinko, preuzeto 19. veljače 2013.
  7. ↑ Narodne novine: Odluka kojom se odlikuju Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, preuzeto 12. lipnja 2011.
  • Berislav Jandrić: Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj reviji, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2006.
   
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vinko_Nikolić&oldid=6445864"