Wikipedija

Vladimir Vince

Vladimir Vince (Đakovo, 15. prosinca 1923. – Guadalupe, 6. ožujka 1968.), hrvatski doktor prava, diplomat i rimokatolički svećenik[1]

Životopis uredi

Vlč. Vlado se rodio u Đakovu od pobožnih roditelja Ivana i Dragice Vince. U Travniku je polazio gimnaziju kod isusovaca. Maturirao je u Zagrebu. Upisao je studij prava a tad ga je zatekao rat. Nakon poziva u vojsku poslan je kao činovnik u hrvatsko veleposlanstvo u Rim, u tajništvu kneza Erwein Lobkowicza koji je zastupao hrvatske interese u Vatikanu. U Rimu je dočekao kapitulaciju Italije rujna 1943. godine. Pravo je nastavio studirati u Italiji. Studirao je u Rimu na Lateranskom sveučilištu gdje je diplomirao.[1] Doktorirao je civilno pravo 1956., a teologiju je doktorirao 1959. godine. Nakon šest godina filozofskog i teološkog studija, zaredio se za svećenika u Madridu 1958.[2]

Ranih 1950-ih bio je dijelom skupine hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji su bili namještenici ili vanjski suradnici institucije »Consejo Superior de Investigaciones Cientificas« (Visoko vijeće za znanstvena istraživanja) u Madridu.

Poboljšanjem diplomatskih odnosa Svete Stolice i Jugoslavije Vince je došao do visokih dužnosti. Dok je bio voditelj Međunarodnog doma za studente Opus Dei u Zurichu, papa Pavao VI. ga je imenovao za glavnog ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu sa sjedištem u Rimu. Inozemnu je pastvu vodio dvadesetak mjeseci, jer ga je u tome prekinula smrt u zrakoplovnoj nesreći pri povratku iz Južne Amerike u Rim.[3][4]

Pisao je u Hrvatskoj reviji o Pavlu Tijanu, hrvatskim emigrantima u Španjolskoj, Krešimiru Zoriću i dr. i bio na primanju kod sv. oca pape Pavla VI.[5] Vince je bio skupinom suradnika i prijatelja s kojom je Vilim Cecelja bio povezan: Alojzije Stepinac, Aleksa Benigar, Franjo Šeper, Vladimir Vince, Mirko Ćović, Tomislac Mesić, Ante Gabrić i Hrvoslav Ban.[6]

Izvori uredi

  1. ↑ a b Opus Dei  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. rujna 2016. (Wayback Machine) Olga Brajnović: Prvi Hrvati članovi Prelature Opusa Dei, 24. ožujka 2006. (iz: Glas Koncila, 5. veljače 2006.)
  2. ↑ [1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. svibnja 2019. (Wayback Machine) Nedjeljka Luetić Tijan: Život Pavla Tijana, 2014. (iz:Matica Hrvatska Zagreb str. 223. do 229.)
  3. ↑ Hrvatska biskupska konferencija Inozemna pastva (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  4. ↑ IKA Završio radni dio Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, 27. lipnja 2014. (pristupljeno 8. svibnja 2019.)
  5. ↑ Hrvatska revija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. listopada 2016. (Wayback Machine) Katalog - Predmet: OSOBNA IMENA - Hrvatska revija. Vince, Vladimir (pristupljeno 18. listopada 2016.)
  6. ↑ Issuu Glas Koncila. Vilim Cecelja (1909. – 1989.) – Utjelovljena hrvatska caritas. Knjiga Andrije Lukinovića i Ivana Pompera "Vilim Cecelja (1909. – 1989.) Utjelovljena hrvatska caritas" (pristupljeno 18. listopada 2016.)
   
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice uredi

  • (njem.) Opus Dei Die ersten kroatischen Mitglieder des Opus Dei. U: Olga Brajnović, Glas Koncila, 05.02.2006.
  • (španj.) Google Knjige[neaktivna poveznica] Jesús Urteaga Loidi: Cartas a los hombres. Vlado: una vida util, Ediciones Rialp. 4. izd.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vladimir_Vince&oldid=6909937"