Vuković

razdvojba na Wikimediji

Vuković je hrvatsko i crnogorsko prezime nastalo pretvaranjem imena Vuk. U Hrvatskoj danas živi oko 9600 Vukovića. Prisutni su u svim hrvatskim županijama, u 115 gradova i 773 manja naselja, najviše u Zagrebu (1345), Splitu (510), Babinoj Gredi u okolici Županje (295), Rijeci (270), te u Osijeku (250).[1]

Vukovića ima danas najviše u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji. Isto tako prezime Kurtović spada pod prezime Vuković, jer je to samo prijevod turske riječi kurt za vuka.

Postoje brojne nesrodne rodovske zajednice istog prezimena rasprostranjene na cijelom području Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine i Srbije. Ima ih mnogo u austrijskom Gradišću, kamo su se iselili tijekom turskih opasnosti. Vukovići žive i u Makarskoj, oko Sinja, Drniša, Imotskog, Knina i Slunja. U Imotskoj krajini njihovo stanište bilo je Vukov Dolac, pa otuda i kasniji pridjevak »od Vučiji-dola«. Prezime se prvi puta spominje 1129. u darovnici zadarskog biskupa Mihovila.

U Ogulinsko-modruškoj udolini rodovska zajednica Vukovića pojavljuje se u 16. stoljeću. Tu se prvi put spominje u ispravi kneza Vuka Krste Frankopana iz 1630. građanin Bartol Vuković.

Ova rodovska zajednica tijekom velikih naseljavanja od 1689. naseljava brinjski kraj (Mali Kut, Lipice, Brinje, Jezerane, Stajnica), Kordun: Drežničko Selište, Gornji Lađevac, Smoljanac) i Saborsko. U Selište kod Drežnika (općina Rakovica) naseljavaju Vukovići iz brinjskog kraja, vjerojatno iz Stajnice, koji imaju dodatno prezime Murković, a ovo prezime je nosio jedan od podmaršala u miru cara Franje Josipa, Ivan Vuković-Murković. Njegov se djed Nikola Murković doselio iz Stajnice u Rakovicu kod Slunja.

Plemstvo s pravom na nošenje grba dobio je od kralja Ferdinanda III., 21. studenoga 1646. godine Ivan Vuković i njegova braća: Juraj, Petar i Mihael, te njihova sestra Magdalena i ujak Marko.

Potvrdu o dodijeli plemstva i grba dobio je Vladimir Vuković od cara Ferdinanda II. Habsburškog zbog vojničkih zasluga i revnosti u vršenju vojničke službe. Dobio je visoki vojnički čin, nasljedno plemstvo i grb, te mač ukrašen s tri draga kamena.

Potvrdu o dodjeli plemstva i grba dobio je i Vladimir Vuković od cara Ferdinanda II. Habsburškog zbog vojničkih zasluga i revnosti u vršenju vojničke službe. Unaprijeđen je u visoki vojnički čin, promaknut u nasljednog plemića s pravom na nošenje grba, te je tom prigodom dobio i mač ukrašen s tri draga kamena.

Vuković je i hrvatska plemićka obitelj iz Bačke. Hrvatska obitelj Vuković u Bačkoj spada u treću skupinu hrvatskog plemstva u Bačkoj. To su obitelji koje su plemstvo zadobile tijekom 1700-tih.[2]

Nakon oslobođenja Hrvatske od Turaka u 18. st. Vukovića je bilo najviše u Jezeranama, a nosili su pridjevak »Podkapelski«. Zbog pristajanja jednog člana plemićke obitelji Vuković uz Lajosa Kossutha i Mađarsku revoluciju 1848. godine, bečki dvor je oduzeo Vukovićima plemstvo, koje im je ipak 1887. godine vraćeno, ali kao mađarsko, a ne austrijsko plemstvo. Obitelj Vuković davala je Carevini, a od 1867. Austro-Ugarskoj Monarhiji, vojnike, od kojih je nekoliko nosilo visoke vojničke činove. Članovi obitelji Vukovića služili su kao časnici u mnogim vojnim posadama diljem Gacke, Like, Krbave i Primorja.

Obitelj Vuković davala je austrijskoj Carevini, a od 1867. Austro-ugarskoj Monarhiji vojnike, od kojih je nekoliko nosilo visoke vojničke činove. Najpoznatiji je admiral Janko Vuković-Podkapelski, rođen 1871. godine u Jezeranama. Detaljnije vidi pod najpoznatijim pojedincima iz roda.

Vukovići su naselili tijekom naseljavanja Like i Krbave u Podlapac, Budak i Mušaluk.

Zemljišne knjige Ogulinske regimente za Stajnicu iz 1780. sadrže podatke za deset kućnih zadruga.

Poznati Vukovići uredi

 
Janko Vuković Podkapelski

Izvori uredi