Otvori glavni izbornik
John Dee i Edward Kelley obavljaju magijski obred

Čarobnjak (lat. magus), prema tradiciji, osoba koja je inicirana u okultna znanja i provodi ih u praksi. Za razliku od poklonika narodne magije, vjerovalo se da se čarobnjaštvom bave uglavnom obrazovani ljudi s ciljem otkrivanja tajnih znanja o smislu života i skrivenim silama prirode koja su nekoć poznavali svećenici drevnih kultova.[1] Praktičari magije koristili su se u svojim obredima brojnim pomagalima, poput grimorija, talismana, svijeća, ogledala, bodeža i druge obredne opreme.

EtimologijaUredi

Latinski naziv za čarobnjaka (magus) potjeće od naziva zoroastrinih svećenika (magi). Preko njih razvio se grčki izraz magos (μάγος), po kojima je nastao i sam naziv magija.

Hrvatski oblik nastao je od glagola čarati, što bi značilo da je čarobnjak osoba koja izvodi čarolije, koja čara. Osim ovog naziva, u Hrvatskoj se spominju još neki, poput grabancijaša i nigromanta.

Grabancijaš je, prema narodnom vjerovanju, student koji je završivši dvanaest bogoslovnih škola, izučio i trinaestu, vilenjačku ili đavolju školu, koja mu omogućuje zapovjedanje vragovima, jahanje na zmaju i ulazak u vrzino kolo.[2] Nigromant je, također, oznaka za čarobnjaka, osobito onog koji je ovladao nigromantijom (crnom vještinom). Kod nas se ponekad za čarobnjaka upotrebljava i izraz - mag.

Obredna oprema čarobnjakaUredi

Čarobnjak je kod izvođenja obreda koristio brojna pomogala koja su mu, prema vjerovanjima, pomagala proizvesti natprirodan učinak. Među važnim obrednim predmetima je i čarobnjakova odora koja se većinom izrađivala od bijelog lanenog platna, dok se čarobnjačka kapa izrađivala od svjetle kože. Obuću i odjeću je čarobnjak trebao izraditi sam i to u sate kada, prema astrološkim pravilima, vlada Saturn.[3]

Od ostale opreme čarobnjaci su koristili knjigu čarolija, nazivanu grimorij, magična ogledala pomoću kojih su prizivali mrtve ili razne demonske i anđeoske sile, zatim talismane za zaštitu od zlih utjecaja i privlaćenje željenih sila i situacija, magijski nož ili athame te čarobni štap koji je trebao biti izrađen od točnog određenih vrsta drva i u određene sate i doba godine.

Prilikom izvođenja magijskih rituala, čarobnjaci su koristili magijski krug, magijske kvadrate, magijske pečate i pentakle, a pri čaranju upotrebljavali su i figurice, dok su crni čarobnjaci koristili u obredima i krv žrtvovanih životinja te su sklapali saveze s vragom.[4]

Povijesne osobeUredi

 Podrobniji članak o temi: Popis okultista

Prvobitni čarobnjaci u drevnim društvima bili su šamani, koji su u svojem okruženju igrali ulogu duhovnih vođa, iscjelitelja, predkazivača božanske volje, psihologa i savjetnika.

U biblijskim i mitološkim izvorima spominju se osobe poput Šimuna Maga, Vještice iz Endora, Salomona, Medeje i Merlina, ali jednako tako, nailazimo i na niz povijesnih osoba čija se imena, bilo stvarno bilo legendarno, vezuju uz pojam magije. U antici poznate su osobe poput Apolonija iz Tijane († 96./98.), Apuleja (o. 125.-o. 180.) i Jambliha (o. 250.-330.) čije je ezoterično znanje bilo većinom zasnovano na tradicionalnim misterijskim školama i novoplatonističkoj tradiciji.[5]

U srednjem vijeku opstao je, unatoč širenju kršćanstva, ostatak poganskih vjerovanja keltsko-germanske provinijencije, koje su u kombinaciji s istočnjačkim hermetizmom i alkemijom, njegovali Albert Veliki (o. 1200.-1280.), Michael Scot[6] (o. 1175.-1236.), Roger Bacon (o. 1214.-1294.), a prema legendi i Gerbert d'Aurillac (o. 945.-1003.).

Najvažniji pobornici okultistične tradicije u razdoblju humanizma i renesanse bili su Marsilio Ficino (1433.-1499.), Pico della Mirandola (1463.-1494.), Giambattista della Porta (1535.-1615.), Johann von Tritheim (1462.-1516.), Heinrich Cornelius Agrippa (1486.-1535.), Paracelsus (1493.-1541.) i legendarni Johann Georg Faust (1466./80.-1539.)[7], dok su tijekom druge polovice 16. stoljeća značajni engleski okultisti dr. John Dee (1527.-1608.) i Edward Kelley (1555.-1597.).[8]

Tijekom prosvjetiteljstva opada zanimanje za tzv. okultne znanosti, a od 17. stoljeća umjesto individualnih magova razvijaju se ezoterične sljedbe poput rozenkrojcera, iluminata i slobodnih zidara.[9] U to vrijeme istaknuli su se šarlatan i prevarant grof Alessandro Cagliostro (1743.-1795.) i grof Saint-Germain (1690.-1784.).

Nakon obnove zanimanja za magiju i ostale okultne znanosti od sredine 19. stoljeća, pojavio se niz modernih okultista među kojima su istaknutiji Eliphas Levi (1810.-1875.), Aleister Crowley (1875.-1947.), Dion Fortune (1890.-1946.) i Israel Regardie (1907.-1985.). Istovremeno, osnovana su i nova ezoterična društva poput Zlatne zore i O.T.O.-a u kojima se podučavaju tzv. tajna znanja.

U legendama i popularnoj kulturiUredi

Čarobnjaci i čarobnice likovi su mnogih antičkih mitova. Štoviše, božanstva mnogih mitologija posjedovala su čarobne moći i smatrani su zaštitnicima magije, tajnog znanja i čarobnjaštva uopće:

U suvremenoj književnosti osobito su popularni Harry Potter naslovni junak iz zbirke knjiga J. K. Rowling, kao i Gandalf iz Tolkienovih djela Hobbit i Gospodar prstenova.

BilješkeUredi

  1. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, str. 9.
  2. Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, str. 256.
  3. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, str. 41.
  4. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, str. 54.
  5. Baigent, Michael i Leigh, Richard, Eliksir i kamen, str. 25.-28.
  6. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, str. 129.-130.
  7. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, str. 132.-134.
  8. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, str. 136.-138.
  9. Baigent, Michael i Leigh, Richard, Eliksir i kamen, str. 206.

LiteraturaUredi

  • Baigent, Michael i Leigh, Richard, Eliksir i kamen, naslijeđe magije i alkemije, Stari Grad, Zagreb, 2000. ISBN 953-6716-11-9
  • Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, Nova Arka, Zagreb, 1995. ISBN 953-6123-31-2
  • Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1951.



  Nedovršeni članak Čarobnjak koji govori o ezoteriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.