Černide
Černide (cernide, černa vojska) su vojne teritorijalne jedinice Mletačke Republike. U Istri i Dalmaciji černide su djelovale i jedno kratko vrijeme za Francuske uprave (1806. – 1809.).
Prvobitna zadaća černida je bila obrana stanovništva i teritorija od turskih napada. Godine 1528. za vrijeme dužda Andrea Grittija, u Veneciji donesena je odluka o osnivanju teritorijalnih jedinica pod nazivom cernide. U sastav černida ulazili su muškarci od svoje 18 do 36 godine, koji su sposobni za oružje.
Obaveza je trajala 14 godina. Skraćeno černide su se nazivale černe pa je tako nastao i hrvatski naziv černa vojska. Uloga vojnika ovisila je prilikama na terenu. Černide su često djelovale i van svog teritorija. Njom su zapovijedali domaći ljudi, koje su birali sami seljaci. Kumpaniju/četu (satniju) je vodio kapetan/harambaša (satnik), podređeni su mu bili alfir (zastavnik), saržent (narednik) i kaporal (desetnik). Jedna černida je mogla brojila oko 80 ljudi (četiri desetnika). Seoski harambaša birao se doživotno i bio je oslobođen javnih radova. Harambaša je morao voditi računa da seoska četa bude uvijek pripravna i dobro naoružana, pa je jednom godišnje održavao smotru svoje jedinice. Svaki pripadnik černide imao je svoje vlastito oružje, vatreno i hladno, koje mu vjerovnik nije smio uzeti. Černide nisu imale svoje uniforme.
Služba izvan Dalmacije uredi
Za vrijeme rata satnijama profesionalnih postrojbi mletačke vojske, novačenih u Dalmaciji, Istri i Boki, oltramarinima dodavale bi se odabrane banderije teritorijalnih postrojbi černida odnosno paesana.
Na primjeru pukovnije Medin za vrijeme Napoleonove invazije na Terrafermu broj vojnika po satnijama povećao se s 50-ak na čak 120 vojnika, pola od kojih su bili černide.[1] Černide su tako služile kao ekspedicijske snage za vrijeme Kandijskog rata, Morejskog rata, Drugog Morejskog rata i za vrijeme Napoleonve invazije na Italiju. [2][3]
Pomoćne pješačke postrojbe: paesani uredi
Fanti paesani (negdje nazivani i panduri) bili su još jedna vrsta profesionalne postrojbe Mletačke vojske u Dalmaciji i Boki. Riječ je o postrojbama koje je mletačka vojna administracija nazivala paesani, odnosno, budući da su sve takve postrojbe bile razine satnije (nikad pukovnije), compagnie de paesani. U vrijeme Morejskog rata koristio se isključivo prvi naziv, a s prvim godinama 18. stoljeća počinje se koristiti i naziv panduri, po opremi i obučenosti bili su između dobrovoljnih milicijskih postrojbi černida i profesionalnih postrojbi oltramarina.[4]
Osnovna je namjena ovih postrojbi, zapravo jedina koju mletački službenici navode, bila čuvanje i nadziranje važnih položaja i mjesta (planinskih prijevoja, manjih utvrđenih položaja, važnih prometnih puteva i sl.). Na taj su način mletački zapovjednici mogli računati da će njihove najbolje redovne postrojbe (oltramarini i croati a cavalo) biti oslobođene ovih manje značajnih vojničkih zadataka, te da će ih u napadačkim i obrambenim operacijama moći koncentrirati na najvažnijim dijelovima bojišta. Godine 1717. broje oko 1500 vojnika na području dalmatinske granice raspoređenih u 20-ak satnija.
U pravilu su zapovjednici ovih postrojbi imali čin kapetana i primali mjesečnu plaću od 10 dukata, jedan zastavnik je primao šest dukata, narednik i kaplari četiri dukata, a vojnička je plaća iznosila 3 dukata i porciju dvopeka na mjesec.[4]
Kapetani kumpanija paesana bili su nagrađivani na način da bi njihova postrojba bila prebačena među redovne profesionalne postrojbe oltramarina, što bi u praksi značilo povećanje plaća časnicima i vojnicima, ali i službu izvan Dalmacije. Takvo je priznanje za svoju službu 1696. godine providur Dolfin dodijelio kapetanu Filipu Sentiću. Njegova je satnija de paesani bila utemeljena s ciljem da čuva Klek na Neretvi, a providur je odobrio njegovu molbu da se ona uvrsti među oltramarine.[4]
Kaštelanske černide uredi
Kaštelanskim černidama zapovijedao je guvernadur, kojega je postavljala mletačka vlast iz redova splitskih ili trogirskih plemića. Posebno se birao guvernadur za splitska kaštela, a posebno za trogirska kaštela. Dok je granica išla vrhovima Kozjaka, Kaštelani koji su bili u sastavu černida morali su stražariti u kulama stražarnicama. Svako selo je imalo dvije, jednu na samoj granici, drugu na padinama Kozjaka. Danas je djelomično sačuvana stražarnica u Lažanima iznad Kaštel Kambelovca. Kula je bila visine oko 8 metara, na visini od 4 metra nalazila su se mala vrata kroz koja su stražari ulazili u kulu pomoću ljestvi, koje bi zatim uvukli u kulu. Stražari su nagrađivani u novcu ili biškotu (dvopek).
Izvori uredi
- Davor Darovec, Obrambena organizacija komune Koper pod Benčani, Kronika, Ljubljana, Digitalna knjižnica Slovenije
- Vjeko Omašić, Kaštela od prapovjesti do 20. Stoljeća, Dugi rat, 2001, ISBN 953-97909-1-3
- ↑ Čoralić, Lovorka. 22. prosinca 2020. Paštrovski pukovnik Nikola Medin – zapovjednik mletačkih prekomorskih pješačkih snaga koncem 18. stoljeća. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (62): 231–256. doi:10.21857/y7v64t08qy. ISSN 1330-0474
- ↑ TV kalendar 17.10.2017. (Pad Venecije,Ivan Pavao I.,C. Dujšin-Ribar,Mak Dizdar,Elizabeta II. u YUG). Pristupljeno 3. listopada 2023.
- ↑ ANTOLOGIA MILITARE FASCICOLO SPECIALE N. 1 -2022 by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). 21. listopada 2022. Pristupljeno 3. listopada 2023.
- ↑ a b c Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Mletačka organizacija tertiorijalnih vojnih postrojbi u Dalmaciji od 1684. do 1718. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474