Otvori glavni izbornik

Čileanska nogometna reprezentacija je nacionalni nogometni sastav Čilea, kojeg kontrolira Federación de Fútbol de Chile (hrv. Čileanski nogometni savez) koji je osnovan 1895. godine. Prvu utakmicu reprezentacija je odigrala u Buenos Airesu protiv Argentine (3:1 poraz) 1910. godine.

Čile
Nadimak La Roja
El Equipo de Todos
Nogometni savez Federación de Fútbol de Chile
Izbornik Missing flag.png Reynaldo Rueda
Kapetan Claudio Bravo
Najviše nastupa Claudio Bravo (112)
Najbolji strijelac Alexis Sánchez
Marcelo Salas (37)
FIFA-ina ljestvica 4. (stanje 1. travnja 2017.)
Domaći dres
Gostujući dres
Prvi međunarodni nastup
Flag of Argentina.svg Argentina 3:1 Čile Flag of Chile.svg

(Buenos Aires, Argentina, 27. svibnja 1910.)

Najveća pobjeda
Flag of Chile.svg Čile 7:0 Venezuela Flag of Venezuela.svg

(Santiago, Čile, 29. kolovoza 1979.)
Flag of Chile.svg Čile 7:0 Armenija Flag of Armenia.svg
(Viña del Mar, Čile, 1. travnja 1997.)
Flag of Chile.svg Čile 7:0 Meksiko Flag of Mexico.svg 7:0
(Santa Clara, Kalifornija, SAD, 18. lipnja 2016.)

Najveći poraz
Flag of Brazil.svg Brazil 7:0 Čile Flag of Chile.svg

(Rio de Janeiro, Brazil, 17. rujna 1959.)

Nogometno SP
Nastupi 8 (1930., 1950., 1930., 1974., 1982., 1998., 2010.) (prvi put 1930.)
Najbolji rezultat 3. mjesto 1962.
Copa América
Nastupi 38 (prvi put 1916.)
Najbolji rezultat Dvostruki prvaci (2015., 2016.)
Osvojene medalje
bronca SP Čile 1962.
bronca OI Sydney 2000.

Čile je punopravni član CONMEBOL i FIFA - kontinentalnih i međunarodnih nogometnih saveza te nosi Fifin kod - CHI. Službeni domaći stadion je Estadio Nacional de Chile u Santiagu.

Reprezentacija je dosad nastupala na osam svjetskih prvenstava, od čega je završetkom Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, Čile ostvario najveći rang na službenoj Elo ljestici u povijesti - 7. mjesto. Također, Čile je 1962. godine bio domaćin Svjetskog prvenstva na kojem je osvojio broncu, pobijedivši u borbi za treće mjesto reprezentaciju Jugoslavije. Od ostalih važnijih trofeja, Čile je osvojio dvije bronce i srebro na Panameričkim igrama (1951., 1963. i 1987.). Mlada reprezentacija igrala je u dva finala pred-olimpijskog turnira a osvojila je i broncu na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine.

Najvećim reprezentativnim pobjedama smatraju se utakmice protiv Venezuele (29. kolovoza 1979.) i Armenije (1. travnja 1997.).[1] U obje utakmice Čile je deklasirao protivnika s visokih 7:0.

Sadržaj

PovijestUredi

Čilanski nogometni savez Federación de Fútbol de Chile je drugi najstariji južnoamerički nogometni savez osnovan u gradu Valparaiso 19. lipnja 1895. godine.[2]

Čile je zajedno uz Brazil, Argentinu i Urugvaj osnivač kontinentalnog nogometnog saveza CONMEBOL, te su te reprezentacije bile prve koje su se natjecale na prvom Južnoameričkom prvenstvu koje je 1916. preimenovano u Copa America.

Reprezentacija ima više nadimaka a najpoznatiji su: La Roja i El Equipo de Todos.

Sudjelovanja na SPUredi

Čile je dosad nastupio na 9 svjetskih nogometnih prvenstava te je bio jedna od prvih 13 reprezentacija koje su nastupile na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. Na tom turniru Čile je odigrao dobro, pobijedivši Meksiko i Francusku bez primljenog pogotka. Porazom od Argentine od 3:1, reprezentacija se plasirala na drugo mjesto u skupini te je zbog toga eliminirana iz daljnjeg natjecanja. Na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. godine, Čile je s visokih 5:2 pobijedio SAD, ali je svejedno eliminiran već u skupini. Zemlja je bila domaćin Svjetskom prvenstvu 1962. na kojem je osvojena broncu. Nakon polufinalnog poraza od Brazila (4:2), reprezentacija u utakmici za treće mjesto pobjeđuje Jugoslaviju (1:0). To je za La Roju najveći uspjeh u povijesti nastupanja na Mundijalu.

Na posljednja dva Mundijala na kojima je reprezentacija nastupala (SP 1998. i SP 2010.) La Roja je poražena u osmini finala protiv Brazila velikim rezultatima (4:1; 3:0).

Zanimljivo je da je u povijesti Svjetskih prvenstava u nogometu, čileanski reprezentativac Guillermo Subiabre bio prvi koji je promašio kazneni udarac (SP 1930; protiv Francuske),[3] dok je Carlos Caszely postao prvi igrač koji je isključen zbog crvenog kartona (SP 1974; protiv Zapadne Njemačke).

Natjecanje Utakmica Pob. Ner. Izg. Po.G. Pr.G.
  1930. 3 2 0 1 5 3
  1950. 3 1 0 2 5 6
  1962. 6 4 0 2 10 8
  1966. 3 0 1 2 2 5
  1974. 3 0 2 1 1 2
  1982. 3 0 0 3 3 8
  1998. 4 0 3 1 5 8
  2010. 4 2 0 2 3 5
  2014. 4 2 1 1 6 4
Total 33 11 7 15 40 49

SP 1930.Uredi

 
Čileanska nogometna reprezentacija na prvom SP 1930. u Urugvaju.

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - Urugvaj 1930.
Na prvom Svjetskom prvenstvu održanom 1930. u Urugvaju, Čile je bio jedna od 13 reprezentacija koje su bile pozvane da sudjeluju na turniru.[3] Čile je na Mundijalu vodio mladi mađarski izbornik György Orth. Reprezentacija je ždrijebom smještena u skupinu 1 zajedno s Francuskom, Meksikom i Argentinom. Unatoč pobjedama nad Meksikom i Francuskom (3:0, 1:0), Čile se nije plasirao u daljnju fazu natjecanja budući da je zbog argentinskog poraza od 3:1 samo pobjednik skupine mogao ići dalje, a to je bila Argentina.

SP 1950.Uredi

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - Brazil 1950.
Čile je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. vodio selektor Alberto Bucciardi, dok je kapetan reprezentacije bio vratar Sergio Livingstone. Nakon što je Čile u skupini 2 poražen od Španjolske i Engleske (obje utakmice s 2:0), posljednja utakmica i visoka pobjeda od 5:2 protiv SAD-a nisu bili dovoljni da se La Roja plasira dalje.

SP 1962.Uredi

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - Čile 1962.
1962. godine Čile je postao treći južnoamerički domaćin Svjetskog prvenstva. Dvije godine ranije zemlju je potresao jak potres magnitude 9,5 po Richteru.[4] Unatoč toj katastrofi, ipak je odlučeno da će se u Čileu održati Mundijal. U prvoj utakmici domaćin je pobijedio Švicarsku rezultatom 3:1, dok je utakmica protiv Italije postala poznata kao "Bitka za Santiago". U toj antologijskoj utakmici Čile je pobijedio s 2:0. Nakon pobjede nad SSSR-om koji je tada bio europski prvak, slijedila je polufinalna utakmica protiv Brazila. Na stadionu je čak 76.600 navijača pratilo utakmicu u kojoj je Brazil pobijedio 4:2 i plasirao se u finale. Čile je u play-offu pobijedio Jugoslaviju s 1:0 i osvojio treće mjesto na turniru.

Završetkom turnira reprezentativci su izjavili da su tokom svjetskog prvenstva radili određena praznovjerja za koja vjeruju da su im pomogla. Tako su prije utakmice sa Švicarskom jeli švicarski sir, prije utakmice s Italijom špagete, dok su prije polufinala s Brazilom pili kavu iako im to nije pomoglo da pobijede Carioce. To Svjetsko prvenstvo se smatra najuspješnijim u čileanskoj reprezentativnoj nogometnoj povijesti.[5]

SP 1966.Uredi

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - Engleska 1966.
Svjetsko prvenstvo u Engleskoj 1966. bilo je četvrti čileanski nastup na Mundijalu i prvi na europskom kontinentu. Čile se na to prvenstvo plasirao putem kvalifikacijske play-off utakmice protiv Ekvadora. U utakmici igranoj 12. listopada 1965. u peruanskoj Limi, Čile je pobijedio Ekvador rezultatom 2:1.

La Roja je na prvenstvu izgubila od SSSR-a i Italije dok je jedan bod u skupini osvojila u remiju protiv Sjeverne Koreje (1:1).

SP 1974.Uredi

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - SR Njemačka 1974.

 
Detalj s utakmice Čilea i Istočne Njemačke (1:1) na SP-u 1974.

Čile se kvalificirao na Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj 1974. nakon kontroverznog play-off doigravanja sa Sovjetskim Savezom. Budući da je SSSR odbio igrati uzvratnu utakmicu na stadionu Estadion Nacional u Santiagu, Čile se direktno kvalificirao na Svjetsko prvenstvo. Razlog zbog čega je sovjetska reprezentacija odbila igrati je bio taj da su se na spornom čileanskom stadionu Estadio Nacional odvijala masovna smaknuća ljudi za vrijeme vojne diktature generala Augusta Pinocheta. Budući da je FIFA odbila sovjetski zahtjev da se uzvrat odigra na neutralnom terenu, čileanski reprezentativci su se de facto kvalificirali u završnicu Mundijala. Na prvoj utakmici turnira, Čile je poražen od domaćina s 1:0 u utakmici odigranoj u Berlinu, u kojoj je Paul Breitner postigao pogodak s velike udaljenosti. Čileanski napadač Carlos Caszely bio je isključen u drugom poluvremenu utakmice i time postao prvi igrač u povijesti Svjetskih prvenstava koji je dobio crveni karton. Predvođeni izbornikom Luisom Alamosom, Čileanci su odigrali 1:1 s Istočnom Njemačkom te bez pogodaka protiv Australije, nakon čega se Čile "oprostio" od daljnjeg natjecanja.

SP 1982.Uredi

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - Španjolska 1982.
U prvoj utakmici skupine odigranoj u Oviedu, Čile je izgubio od Austrije 1:0, dok je Carlos Caszely ubrzo nakon primljenog pogotka promašio jedanaesterac i priliku za izjednačenjem.[6] Nakon toga, uslijedio je visoki poraz od Zapadne Njemačke (4:1) u utakmici odigranoj u Gijónu.[7] U zadnjoj utakmici protiv Alžira, Čile je na poluvremenu gubio s 3:0, dok su u nastavku, Miguel Neira i Juan Carlos Letelier uspjeli smanjiti rezultat na 3:2.[8]

Diskvalifikacija i zabrana za SP 1990. i 1994.Uredi

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo_u nogometu - Italija 1990.
 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - SAD 1994.
Čile je u nogometnom svijetu stekao negativnu reputaciju u tzv. Roberto Rojas skandalu koji je u Čileu poznat kao Maracanazo. Tokom kvalifikacijske utakmice za Mundijal u Italiji 1990. (3. rujna 1989.) protiv Brazila u Rio de Janeiru, domaćin je vodio 1:0. Za La Roju je poraz značio i neplasman na sam Mundijal te je zbog toga u 67. minuti utakmice čileanski vratar Roberto Rojas sam sebe ozljedio udarivši se u čelo kako bi simulirao da je njegova ozljeda djelo bacanja baklji brazilskih navijača na teren Maracane. Nakon što je Rojas iznesen s terena, čileanski igrači i stručni stožer su se odbili vratiti na teren tvrdeći da uvjeti na njemu nisu sigurni, pa je utakmica prekinuta. Stručnom analizom video snimke dokazano je da vatromet brazilskih navijača nije imao "kontakt" s čileanskim vratarom, pa je FIFA proglasila pobjedu Brazila s 2:0. Također, La Roja je diskvalificirana za kvalifikacijski ciklus za Mundijal u SAD-u 1994. godine a vratar Rojasu je doživotno suspendiran,[9] ali odluka je amnestirana 2001. godine.

SP 1998.Uredi

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - Francuska 1998.
Nakon osmogodišnje zabrane kvalifikacija na Svjetsko nogometno prvenstvo, Čile se 1998. ponovo plasirao u samu završnicu Mundijala. Reprezentacija je ždrijebom uvrštena u skupinu B zajedno s Italijom, Kamerunom i Austrijom. Napadački dvojac čileanske reprezentacije činili su Marcelo Salas i Iván Zamorano od kojih se mnogo očekivalo. U utakmici protiv Italije igranoj u Bordeauxu, Čile je odigrao 2:2. Oba pogotka za La Roju je postigao Marcelo Salas, dok su za Azzure golove postigli Christian Vieri i Roberto Baggio iz jedanaesterca.[10] U sljedeće dvije utakmice protiv Austrije i Kameruna, čileanska reprezentacija je odigrala 1:1. Saint-Étienne je bio domaćin susreta protiv Austrije, na kojem je Marcelo Salas postigao pogodak za vodstvo, dok su austrijski reprezentativci prosvjedovali da lopta nije prošla crtu (gol-aut). Rezultat je u posljednjoj minuti susreta izjednačio naturalizirani Hrvat Ivica Vastić spektakularnim golom s velike udaljenosti.[11] Pet dana kasnije odigrana je utakmica protiv Kameruna u Nantesu. Čile je poveo nakon slobodnog udarca kojeg je izveo José Luis Sierra, dok je za afričku momčad izjednačio Patrick Mboma.[12] Iako Čile nije ostvario niti jednu pobjedu u skupini, prošao je dalje zajedno s Italijom, najviše zbog "povoljnih" rezultata Austrije i Kameruna. Reprezentacija je u osmini finala igrala protiv Brazila na pariškom Parku prinčeva. Do poluvremena susreta Carioce su vodile 3:0 (dva pogotka Césara Sampaia i Ronalda). U nastavku susreta brazilski vratar Claudio Taffarel je obranio udarac Ivána Zamorana, ali je odbijenu loptu primio Marcelo Salas te postigao pogodak (svoj četvrti na prvenstvu). Ubrzo nakon toga Ronaldo je postigao novi gol, te je Brazil s 4:1 pobjedom prošao dalje u četvrtfinale.[13]

SP 2010.Uredi

 
Detalj s utakmice Čilea i Brazila (1:3) na SP-u 2010.

 Podrobniji članak o temi: Svjetsko prvenstvo u nogometu - Južna Afrika 2010.
Nakon što je Čile 10. listopada 2009. pobijedio Kolumbiju s 4:2, reprezentacija se nakon 12 godina ponovo plasirala na Svjetsko prvenstvo.[14] Reprezentacija je u kvalifikacijskoj skupini ostvarila visoko drugo mjesto iza Brazila. Također, reprezentacija je imala i bolju gol-razliku od Paragvaja koji je kao i Čile imao isti broj bodova (33).[15] Sam argentinski izbornik Marcelo Bielsa je produljio ugovor s Čileom do 2015. godine. Uoči samog Svjetskog prvenstva čikaški rock sastav Manwomanchild je objavio pjesmu "Chile La Roja" kojom je podržao reprezentaciju uoči Mundijala.[16][17][18]

Čileanska reprezentacija je ždrijebom svrstana u skupinu H zajedno sa Španjolskom, Švicarskom i Hondurasom. Prvom utakmicom i pobjedom protiv Hondurasa s 1:0, La Roja je nakon 1962. i osvajanja trećeg mjesta pobjedom protiv Jugoslavije ostvarila prvu pobjedu na Mundijalu nakon 48 godina. U drugoj utakmici igranoj u Port Elizabethu, istim rezultatom je poražena i Švicarska, a pogodak je u 75. minuti postigao Mark González.[19] Iako je reprezentacija u trećoj utakmici protiv Španjolske poražena s 2:1, Čile se plasirao u osminu finala. Tamo je La Roja igrala s Brazilom koji ju je pobijedio s visokih 3:0.

U veljači 2011. Marcelo Bielsa je podnio ostavku na mjesto čileanskog izbornika. Trener, kojeg u domovini zbog burnog temperamenta zovu Loco, napustio je kormilo reprezentacije zbog razilaženja s vodstvom čileanskog saveza. Bielsa je svoju odluku objasnio riječima: "Želim se ispričati navijačima zbog sapunice u režiji vodećih ljudi Saveza koji su radili sve što je potrebno da bi me otjerali".[20]

Krajem istog mjeseca čileanski nogometni savez je našao Bielsinu zamjenu u njegovom sunarodnjaku Claudiu Borghiju. S njime je potpisan ugovor vrijedan 1,5 milijuna USD koji ga veže do kraja kvalifikacija za SP 2014. u Brazilu a postoji i mogućnost njegova produljenja ako se Čile plasira na sam Mundijal.

Sudjelovanja na OIUredi

OI 1928.Uredi

 Podrobniji članak o temi: OI 1928.
Na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. Čile se natjecao protiv Portugala, Meksika i domaćina - Nizozemske. U prvoj utakmici protiv Portugala reprezentacija je poražena s 4:2. Nakon tjedan dana Čile je pobjedio Meksiko s 3:1, dok je protiv Nizozemske odigrao 2:2 čime se reprezentacija oprostila od nastavka natjecanja.

OI 1952.Uredi

 Podrobniji članak o temi: OI 1952.
Na svojim drugim Olimpijskim igrama u Helsinkiju, Čile je odigrao svega jednu utakmicu u kojoj je poražen protiv Egipta s 5:4.

OI 1984.Uredi

 Podrobniji članak o temi: OI 1984.
Za razliku od prethodnjih Olimpijada, Čile je na OI u Los Angelesu uspio ući u četvrtfinale nogometnog turnira. Nakon susreta bez pogodaka protiv Norveške koji je odigran na harvardskom stadionu u Bostonu, Čile je odigrao dvije utakmice u Annapolisu. Uz 1:0 pobjedu protiv Katra i 1:1 remi protiv Francuske, La Roja se plasirala u četvrtfinale. Tamo je poražena od Italije s 1:0.

OI 2000.Uredi

 Podrobniji članak o temi: OI 2000.
Na Olimpijadi u Sydneyju, Čile je ostvario najveći uspjeh u svojoj olimpijskoj povijesti - brončanu medalju. Sjajnu mladu reprezentaciju je predvodio iskusni Iván Zamorano. Čile je smješten u skupinu B gdje je ostvario dvije pobjede protiv Maroka (4:1) i Španjolske (3:1) te poraz od Južne Koreje (0:1). U četvrtfinalu je poražena Nigerija s visokih 4:1 te se reprezentacija plasirala u polufinale. Tamo su poraženi od kasnijeg olimpijskog pobjednika Kameruna (0:1), dok je u utakmici za broncu pobijeđen SAD s 2:0.

Copa AmericaUredi

Iako je Čile bila jedna od prvih zemalja predvodnica koje su osnovale CONMEBOL i Copa Americu, reprezentacija je tek 2015. prvi put osvojila to kontinentalno prvenstvo. Nikad ga nisu osvojili Venezuela i Ekvador. Međutim, Čile je bio prva reprezentacija u povijesti Copa Americe koja je postigla pogodak iz udarca iz kuta (12. listopada 1926. protiv Bolivije). La Roja je dosad bila četiri puta srebrna (1955., 1956., 1979. i 1987.) te pet puta brončana (1926., 1941., 1945., 1967. i 1991.). Prvi se je put plasirala u završnicu 2015. godine, kad je bila domaćin natjecanja i uresila se naslovom. Čile je osvojio i drugi uzastopni naslov, na zajedničkom natjecanju momčadi CONMEBOL-a i CONCACAF-a poznatom pod imenom Copa América Centenario, održanom u SAD-u 2016. godine u čast stogodišnjice osnutka Copa Américe.

Panameričke igreUredi

Čile je na Panameričkim igrama osvojio jedno srebro (1987.) te dvije bronce (1951. i 1963.).

Čileanski reprezentativciUredi

Širi popisUredi

# Pozicija Ime Datum rođenja Klub
vratar Paulo Garcés 2. kolovoza 1984.   Universidad Católica
vratar Raúl Olivares 17. travnja 1988.   Colo-Colo
vratar Claudio Bravo  13. travnja 1983.   Real Sociedad
vratar Luis Marín 18. svibnja 1983.   O'Higgins
vratar Claudio Santis 16. listopada 1992.   Universidad Católica
vratar Miguel Pinto 4. srpnja 1983   Atlas
vratar Juan Abarca 7. prosinca 1988.   Universidad de Chile
branič Lucas Domínguez 27. listopada 1989.   Audax Italiano
branič Luis Pedro Figueroa 14. svibnja 1983.   Unión Española
branič Paulo Magalhaes 14. prosinca 1989.   Colo-Colo
branič Eugenio Mena 18. srpnja 1988.   Universidad de Chile
branič Sebastián Toro 2. veljače 1990.   Colo-Colo
branič Mauricio Isla 12. lipnja 1988.   Juventus
branič Gonzalo Jara 29. kolovoza 1985.   WBA
branič Gary Medel 3. kolovoza 1987.   Sevilla
branič Waldo Ponce 4. prosinca 1982.   Cruz Azul
branič Arturo Vidal 22. svibnja 1987.   Bayer Leverkusen
branič Roberto Cereceda 10. listopada 1984.   Colo-Colo
Branič Osvaldo González 10. kolovoza 1984.   Toluca
branič Hans Martínez 4. siječnja 1987.   Universidad Católica
branič Carlos Labrín 2. rujna 1990.   Huachipato
branič Pablo Contreras 11. rujna 1978.   PAOK Solun
branič Ismael Fuentes 4. kolovoza 1981.   Jaguares
branič José Martínez 7. prosinca 1988.   Club Deportivo
branič Rafael Caroca 19. srpnja 1989.   La Serena
vezni Felipe Gutiérrez 8. listopada 1990.   Club Deportivo
vezni Fernando Meneses 27. rujna 1985.   Club Deportivo
vezni Francisco Silva 11. veljače 1986.   Club Deportivo
vezni Felipe Seymour 23. srpnja 1987.   Genoa
vezni Carlos Carmona 21. veljače 1987.   Atalanta Bergamo
vezni Marco Estrada 28. svibnja 1983.   Montpellier
vezni Bryan Rabello 16. svibnja 1994.   Sevilla
vezni Rodrigo Millar 3. studenog 1981.   Colo-Colo
vezni Bryan Carrasco 31. siječnja 1991.   Dinamo Zagreb
vezni José Pedro Fuenzalida 22. veljače 1985.   Colo-Colo
vezni Matías Campos Toro 22. lipnja 1989.   Siena
vezni Charles Aránguiz 17. travnja 1989.   Universidad de Chile
vezni Rodrigo Tello 14. listopada 1979.   Eskişehirspor
vezni Matías Fernández 15. svibnja 1986.   Fiorentina
vezni Gonzalo Fierro 21. ožujka 1983.   Flamengo
vezni Jorge Valdivia 19. listopada 1983.   Palmeiras
vezni Luis Casanova 1. srpnja 1992.   O'Higgins
vezni Mirnes Šišić 2. lipnja 1984.   U.D. Leiria
vezni Juan Carlos Espinoza 5. srpnja 1991.   Huachipato
vezni Edson Puch 9. travnja 1986.   Deportes Iquique
napadač Esteban Paredes 1. kolovoza 1980.   Colo-Colo
Napadač Jean Beausejour 1. lipnja 1984.   Wigan Athletic
napadač Mark González 10. srpnja 1984.   CSKA Moskva
napadač Junior Fernandes 4. listopada 1988.   Bayer Leverkusen
napadač Alexis Sánchez 19. prosinca 1988.   FC Barcelona
napadač Humberto Suazo 10. svibnja 1981.   Monterrey
napadač Héctor Mancilla 12. studenog 1980.   Tigres
napadač Emilio Hernández 14. rujna 1984.   Argentinos Juniors
napadač Eduardo Vargas 20. studenog 1989.   Napoli
napadač Mauricio Pinilla 4. veljače 1984.   Cagliari
napadač Carlos Ross 10. svibnja 1987.   Coquimbo Unido
napadač Bernardo Campos 7. travnja 1988.   Puerto Montt
napadač Francisco Franco 9. travnja 1990.   Universidad de Chile
napadač Jaime Valdés 11. siječnja 1981.   Sporting Lisabon
napadač Kevin Harbottle 8. lipnja 1990.   Unión Española
napadač Francisco Pizarro 10. svibnja 1989.   Universidad Católica
napadač Ángelo Henríquez 17. listopada 1994.   Manchester United
izbornik:   Claudio Borghi

StatistikaUredi

Najviše nastupaUredi

# Ime igrača Reprezentativna karijera Br. nastupa Br. golova
1 Leonel Sanchez 1955. - 1968. 85 24
2 Nelson Tapia 1994. - 2005. 74 0
3 Marcelo Salas 1994.2007. 70 37
3 Alberto Fouilloux 1960.1972. 70 12
5 Iván Zamorano 1987.2001. 69 34
5 Fabián Estay 1990.2001. 69 5
7 Pablo Contreras 1999. – danas 67 2
8 Claudio Bravo 2004. – danas 66 0
9 Javier Margas 1990.2000. 63 6
10 Miguel Ramírez 1991.2003. 62 1
11 Clarence Acuña 1995.2004. 61 3
12 Humberto Suazo 2005. – danas 59 21
13 Juan Carlos Letelier 1979.1989. 56 18
14 Pedro Reyes 1994.2001. 54 4
14 José Luis Sierra 1991.2000. 54 8
14 Gonzalo Jara 1991.2000. 54 8
17 Jaime Pizarro 1986.1993. 53 3
17 Matías Fernández 1999. – danas 53 14
19 Sergio Livingstone 1941.1954. 52 0
19 Alexis Sánchez 2006. – danas 52 14

Najviše golovaUredi

# Ime igrača Reprezentativna karijera Br. golova Br. nastupa Golova po utak.
1 Marcelo Salas 1994.2007. 37 71 0,52
2 Ivan Zamorano 1987.2001. 34 69 0,49
3 Carlos Caszely 1969.1985. 29 49 0,59
4 Leonel Sanchez 1955.1968. 24 85 0,27
5 Eduardo Vargas 2009. - danas 22 47 0,47
6 Jorge Aravena 1983.1989. 22 36 0,61
7 Humberto Suazo 2005. – danas 21 59 0,36
8 Carlos Campos 1960. - 1967. 18 42 0,43
9 Juan Carlos Letelier 1979.1989. 18 56 0,32
10 Enrique Hormazabal 1950.1963. 17 43 0,40
11 Alexis Sánchez 2006. – danas 14 52 0,27
12 Pedro Araya 1964. - 1971. 14 53 0,26
13 Matías Fernández 2005. – danas 14 53 0,26
14 Alberto Fouilloux 1960.1972. 12 70 0,17
15 Raul Toro Julio 1936.1941. 12 13 0,92
16 Hugo Eduardo Rubio 1983.1991. 12 36 0,33
17 Julio Crisosto 1971.1977. 11 27 0,41
18 Rubén Marcos 1963. - 1969. 10 43 0,23
19 Reinaldo Navia 1999.2007. 10 40 0,40
20 Guillermo Subiabre 1926.1930. 10 10 1
21 Atilio Cremaschi 1945.1954. 10 29 0,29
22 René Meléndez 1950.1960. 10 40 0,40
23 Jaime Ramírez Banda 1954.1966. 10 46 0,22

Popis izbornikaUredi

   

StadionUredi

 
Pogled sa stadiona Estadio Nacional de Chile noću.

Čileanska nogometna reprezentacija svoje domaće utakmice igra u Santiagu na stadionu Estadio Nacional de Chile u gradskoj četvrti Ñuñoa. Izgradnja tog stadiona je započela u veljači 1937. a otvoren je 3. prosinca 1938. Službeni max. kapacitet gledatelja je 62.000 iako na mnogim važnim utakmicama na njega može stati 75.000 gledatelja.[22] Primjer toga je polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva 1962. između Čilea i Brazila gdje je čak 76.000 ljudi došlo pogledati tu utakmicu. Najveći broj gledatelja na ovom stadionu bio je 26. prosinca 1962. tokom prvenstvene utakmice između Universidad Católica i Universidad de Chilea.

Najpoznatije utakmice koje su se odigrale na ovom stadionu bila su finala Mundijala 1962., Copa Americe i Svjetskog juniorskog prvenstva 1987. Zanimljivo je spomenuti da je mladu jugoslavensku reprezentaciju u finalu svjetskog juniorskog prvenstva vodio Mirko Jozić koji je kasnije postao trenerom čileanske reprezentacije i kluba Colo-Colo.

Reprezentativni dresoviUredi

Boje dresova reprezentacija su dosad imale tri promjene. Prva garnitura dresova koja se koristila od 1910. do 1941. sačinjavala se od bijelih majica te plavih hlača i čarapa. Od 1941. počela se koristiti garnitura od crvenih majica, bijelih hlača i plavih čarapa. Ta postava se koristila svega šest godina te od 1947. pa do danas čileanski reprezentativci nose crvene majice, plave hlače i bijele čarape. Rezervna garnitura se sastoji od bijelih majica i hlača te plavih čarapa.

Isprva je dobavljač dresova za reprezentaciju i suce te nogometnih lopti bila tvrtka Brooks Sports.[23] U kolovozu 2010. je potpisan ugovor s njemačkom Pumom prema kojem će ta tvrtka postati novi dobavljač reprezentativnih dresova. Na temelju ugovora, Čile će nositi Pumine dresove od 2011. do 2015. a tvrtka će im kao sponzor plaćati po 3 milijuna USD po godini sponzorstva.

SponzoriUredi

Godina Sponzor Napomena
1962. Coca-Cola postala sponzor početkom Svj. prvenstva 1962. u Čileu.
2003. Entel
2007. Homecenter Sodimac
2007. Johnson's
2007 Cerveza Cristal
2011. Chilevisión TV kuća službeno prenosi utakmice reprezentacije od 1. siječnja 2011.
2011. Puma službeni dobavljač dresova od siječnja 2011.

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi