Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti


Question copyright.svg
Postoji mogućnost da je tekst ili veliki dio teksta prepisan s [[[1]] ove stranice]. Ako postoji dopusnica za uporabu teksta, to bi trebalo biti istaknuto na stranici za razgovor. Ako dopusnica ne postoji, tekst je potrebno obrisati!

Rok za isticanje potrebnih dopusnica je 28. srpnja 2020., nakon čega će tekst biti obrisan. Vidi upute za dobivanje dopusnice.


Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti
Benediktini članci.jpg
Autor Benedikta Zelić-Bučan
Država Hrvatska
Jezik hrvatski
Izdavač HKD sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda)
Vrijeme (mjesto)
nastanka
Zagreb, 1994.
Broj stranica 271
Vrijeme radnje Hrvatsko rano srednjovjekovlje
ISBN broj ISBN 953-6111-06-3

Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, djelo hrvatske povjesničarke i arheologinje Benedikte Zelić-Bučan trajan je izazov domaćoj povjesnici. Nastalo protiv struje, ometano i marginalizirano od komunističkih vlasti. Autorica rođena 1918., diplomirala je tijekom Drugoga svjetskog rata i preživjela hrvatski Križni put, tj. progon i maltretiranje civila i bivših vojnika NDH, u njezinom slučaju, od Dravograda do Osijeka. Potom joj je bilo zabranjeno predavanje, a kada je, s prijekidima, dopuštano, Bučanova bi brzo bivala otpuštena zbog nezatajivanoga hrvatstva. Pogotovo nakon 1971. joj je spriječen pristup arhivama, te se auktorica orijentirala na dostupniju građu o starijoj hrvatskoj povijesti. Slobodan je rad ostvarila tek s nastankom samostalne hrvatske države, njezino je djelovanje ostavilo najjače usjeke u tabuiziranim temama. Prva je i najdosljednije provela.[1]

Raščlambu hrvatske ćirilice i njezinih kapitalnih ostvaraja, sustavno i argumentirano ih povezujući sa sličnim djelima iz srednjovjekovnih Bosne i Huma. Uz postojano proučavanje lika Mihovila Pavlinovića, glavnim interesom ove paleografkinje, arheologinje i povjesničarke ostaje najstarija hrvatska povijest i problem etnogeneza, prijepori oko crkvene povijesti i etničko-kulturnih značajki Dalmacije, Bosne i Huma u srednjem vijeku, s naglaskom na arheološku problematiku starohrvatskih crkvica i paleografsku raščlanu starije hrvatske pismenosti, napose one na ćirilici.[1]

Rasprava ugledne hrvatske povjesničarke Benedikte Zelić-Bučan o starohrvatskim crkvicama u srednjovjekovnom Zahumlju jedan je od radova koji bijahu zabranjivani ili marginalizirani u doba SFRJ. Naime, u javnosti rijetko spominjana (ali prešutno obvezujuća) dogma zahtijevala je da se hrvatski etnički prostor suzi što više, a to je na "akademskoj" razini poglavito značilo minoriziranje udjela hrvatstva u starijoj povijesti sadašnjih država Bosne i Hercegovine, te manjim dijelom i Crne Gore.[2]

Netko bi mogao prigovoriti: kakav uopće smisao ima problematiziranje ili nijekanje nečeg što seže u 9., 10. ili 11. stoljeće? Pogotovo ako se radi o tako apolitičnoj stvari kao što je umjetnost ili graditeljstvo? Odgovor na takve zdravorazumske prigovore leži u tome što je atribucija kulturnopovijesnih spomenika bila, najviše u 19. i 20. stoljeću, snažnim propagandističkim i ideološkim instrumentom u borbi za nacionalnu prevlast na pojedinom ozemlju, a to se pokazalo prije svega u jugosrpskoj agresiji u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, kada su se srpski akademici, povjesničari umjetnosti, arheolozi i jezikoslovci upregli iz petnih žila da "uvjere" "vanjski svijet" u povijesno srpski karakter zemalja na koje su pretendirali velikosrpski kartografi, i to prije svega cijele Bosne i Hercegovine i većine Hrvatske.[2]

To se odnosi poglavito na područje stare srednjovjekovne bosanske države s povijesnim pokrajinama Humom, Zahumljem i Vrhbosnom, te na krajnji jug Hrvatske sa središtem u Dubrovniku. Osim jezičnopovijesnih "argumenata" (nijekanje hrvatstva bosančice ili hrvatske ćirilice pa čak i cijeloga štokavskoga narječja), među opsesivnim temama srpske promižbe nalazi se i prešućivanje ili poricanje ostalih udjela hrvatske uljudbe na krajnjem jugu Jadrana i njegova zaleđa, i to prije svega minoriziranje predromaničke i romaničke umjetnosti i arhitekture (kao nečeg nesporno hrvatskog i "zapadnog"). Propagandni repertoar je, osim predvidivoga inzistiranja na bizantskome civilizacijskom utjecaju (tj. nečemu istočnokršćanskome, ili "pravoslavnome"), katkad "obogaćen" i bizarnim hipotezama o romanici u srpskom kulturnom krugu, dok je uporno nijekana relativno trivijalna činjenica o utjecaju Bizanta i njegova civilizacijskoga kruga u hrvatskome kulturnom prostoru.[2]

Izuzetno su zanimljive tvrdnje srpskih povjesničara i paleografa koji su ustvrdili da je velik dio (po njima sve, no, tu se radi o pretjerivanju) kasnije pismenosti Bosne i Huma (kao i dijela Dalmacije) ukorijenjen u tekstu Miroslavljeva evanđelja. Time su, očito vođeni željama srpske nacionalne ideologije, htjeli utvrditi etničko ili civilizacijsko srpstvo ćirilskih spomenika napisanih na ozemlju Bosne, Huma, Zahumlja, Dalmacije i drugih krajeva. No, baš usuprot tim tezama - grafijske i ikonografske značajke Miroslavljeva evanđelja se mogu naći jedino u krstjanskim i katoličkim tekstovima, koje pripadaju riznici hrvatske pismenosti i kulture, što je uvjerljivo pokazala Benedikta Zelić-Bučan.[3]

Ironija je u sljedećem: gleda li se u korpusu srpske pismenosti i kulture, Miroslavljevo evanđelje je suha grana, ili, još plastičnije, meteor koji se pojavio niotkuda i nestao ne ostavivši traga u kasnijim djelima srpske književnosti i pismenosti. Tek ga je njegovo otkriće u 19. stoljeću, te raskošno izdanje praćeno dostojnom promidžbom, dignulo na pijedestal prvoga izvornoga srpskoga teksta, s kojim kasnija srpska literarna i umjetnička tradicija nema veze, dok je ugrađen u stariju hrvatsku pismenost i književnost pisanu hrvatskom ćirilicom ili bosančicom, što najbolje govori o njegovoj civilizacijskoj i etničkopovijesnoj pripadnosti. Najpregnantnije su komentare o problematici bosančice dali Eduard Hercigonja i Benedikta Zelić-Bučan.[3]

Djelo Benedikte Zelić-Bučan jedno je od pionirskih (nastalo je u olovnim vremenima "hrvatske šutnje") i prijelomnih na tome području, jer su otada i drugi hrvatski povjesničari, oslobođeni obvezujućih komunističko-jugoslavenskih dogmatskih kanona, počeli detaljnije proučavati i vrjednovati hrvatski udio u civilizaciji krajnjega jugoistoka hrvatskoga etničkoga prostora; od nespornih Dubrovnika i Boke Kotorske do sadašnje istočne Hercegovine, te središnje i istočne Bosne, od sakralnoga i sekularnoga graditeljstva do pučke umjetnosti mramorova ili stećaka.[2]

PovezniceUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 HercegBosna.org Etnička povijest Bosne i Huma
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 HercegBosna.org Kulturnopovijesne raščlane: umjetnost i graditeljstvo
  3. 3,0 3,1 HercegBosna.org Kulturnopovijesne raščlane: jezik i književnost