Otvori glavni izbornik

Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti

Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, djelo legendarne hrvatske povjesničarke i arheologinje Benedikte Zelić-Bučan trajan je izazov domaćoj povjesnici. Nastalo protiv struje, ometano i marginalizirano od strane komunističkih vlasti. Autorica rođena 1918., diplomirala je tijekom Drugog svjetskog rata i preživjela hrvatski Križni put, tj. progon i maltretiranje civila i bivših vojnika NDH, u njenom slučaju, od Dravograda do Osijeka. Potom joj je bilo zabranjeno predavanje, a kada je, s prijekidima, dopuštano, Bučanova bi brzo bivala otpuštena zbog nezatajivanoga hrvatstva. Pogotovo nakon 1971. joj je spriječen pristup arhivama, te se auktorica orijentirala na dostupniju građu o starijoj hrvatskoj povijesti. Slobodan je rad ostvarila tek s nastankom hrvatske samostalne države, njeno je djelovanje ostavilo najjače usjeke u tabuiziranim temama. Prva je i najdosljednije provela.[1]

Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti
Benediktini članci.jpg
Autor Benedikta Zelić-Bučan
Država Hrvatska
Jezik hrvatski
Izdavač HKD sv. Jeronima
Vrijeme (mjesto)
nastanka
Zagreb, 1994.
Broj stranica 271
Vrijeme radnje Hrvatsko rano srednjovjekovlje
ISBN broj ISBN 953-6111-06-3

Raščlambu hrvatske ćirilice i njenih kapitalnih ostvaraja, sustavno i argumentirano ih povezujući sa sličnim djelima iz srednjovjekovnih Bosne. Uz postojano proučavanje lika Mihovila Pavlinovića, glavnim interesom ove paleografkinje, arheologinje i povjesničarke ostaje najstarija hrvatska povijest i problem etnogeneza, prijepori oko crkvene povijesti i etničko-kulturnih značajki Dalmacije, Bosne i Huma u srednjem vijeku, s naglaskom na arheološku problematiku starohrvatskih crkvica i paleografsku raščlanu starije hrvatske pismenosti, napose one na ćirilici.[1]

Rasprava ugledne hrvatske povjesničarke Benedikte Zelić-Bučan o starohrvatskim crkvicama u srednjovjekovnom Zahumlju jedan je od radova koji bijahu zabranjivani ili marginalizirani u doba SFRJ. Naime, u javnosti rijetko spominjana (ali prešutno obvezujuća) dogma zahtijevala je da se hrvatski etnički prostor suzi što više, a to je na "akademskoj" razini poglavito značilo minoriziranje udjela hrvatstva u starijoj povijesti sadašnjih država Bosne i Hercegovine, te manjim dijelom i Crne Gore.[2]

Netko bi mogao prigovoriti: kakav uopće smisao ima problematiziranje ili nijekanje nečeg što seže u 9, 10 ili 11. stoljeće? Pogotovo ako se radi o tako apolitičnoj stvari kao što je umjetnost ili graditeljstvo? Odgovor na takve zdravorazumske prigovore leži u tome što je atribucija kulturnopovijesnih spomenika bila, najviše u 19. i 20. stoljeću, snažnim propagandističkim i ideološkim instrumentom u borbi za nacionalnu prevlast na pojedinom ozemlju, a to se pokazalo prije svega u jugosrpskoj agresiji u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, kada su se srpski akademici, povjesničari umjetnosti, arheolozi i jezikoslovci upregli iz petnih žila da "uvjere" "vanjski svijet" u povijesno srpski karakter zemalja na koje su pretendirali velikosrpski kartografi, i to prije svega cijele Bosne i Hercegovine i većine Hrvatske.[2]

To se odnosi poglavito na područje stare srednjovjekovne bosanske države s povijesnim pokrajinama Humom, Zahumljem i Vrhbosnom, te na krajnji jug Hrvatske sa središtem u Dubrovniku. Osim jezičnopovijesnih "argumenata" (nijekanje hrvatstva bosančice ili hrvatske ćirilice pa čak i cijeloga štokavskoga narječja), među opsesivnim temama srpske promižbe nalazi se i prešućivanje ili poricanje ostalih udjela hrvatske uljudbe na krajnjem jugu Jadrana i njegova zaleđa, i to prije svega minoriziranje predromaničke i romaničke umjetnosti i arhitekture (kao nečeg nesporno hrvatskog i "zapadnog"). Propagandni repertoar je, osim predvidivoga inzistiranja na bizantskome civilizacijskom utjecaju (tj. nečemu istočnokršćanskome, ili "pravoslavnome"), katkad "obogaćen" i bizarnim hipotezama o romanici u srpskom kulturnom krugu, dok je uporno nijekana relativno trivijalna činjenica o utjecaju Bizanta i njegova civilizacijskoga kruga u hrvatskome kulturnom prostoru.[2]

Izuzetno su zanimljive tvrdnje srpskih povjesničara i paleografa koji su ustvrdili da je velik dio (po njima sve, no, tu se radi o pretjerivanju) kasnije pismenosti Bosne i Huma (kao i dijela Dalmacije) ukorijenjen u tekstu Miroslavljeva evanđelja. Time su, očito vođeni željama srpske nacionalne ideologije, htjeli utvrditi etničko ili civilizacijsko srpstvo ćirilskih spomenika napisanih na ozemlju Bosne, Huma, Zahumlja, Dalmacije i drugih krajeva. No, baš usuprot tim tezama- grafijske i ikonografske značajke Miroslavljeva evanđelja se mogu naći jedino u krstjanskim i katoličkim tekstovima, koje pripadaju riznici hrvatske pismenosti i kulture, što je uvjerljivo pokazala Benedikta.[3]

Ironija je u sljedećem: gleda li se u korpusu srpske pismenosti i kulture, Miroslavljevo evanđelje je suha grana, ili, još plastičnije, meteor koji se pojavio niotkuda i nestao ne ostavivši traga u kasnijim djelima srpske književnosti i pismenosti. Tek ga je njegovo otkriće u 19. stoljeću, te raskošno izdanje praćeno dostojnom promidžbom, dignulo na pijedestal prvoga izvornoga srpskoga teksta, s kojim kasnija srpska literarna i umjetnička tradicija nema veze, dok je ugrađen u stariju hrvatsku pismenost i književnost pisanu hrvatskom ćirilicom ili bosančicom, što najbolje govori o njegovoj civilizacijskoj i etničkopovijesnoj pripadnosti. Najpregnantnije su komentare o problematici bosančice dali Eduard Hercigonja i Benedikta Zelić-Bučan.[3]

Djelo Benedikte Zelić-Bučan jedno je od pionirskih (nastalo je u olovnim vremenima "hrvatske šutnje") i prijelomnih na tome području, jer su otada i drugi hrvatski povjesničari, oslobođeni obvezujućih komunističko-jugoslavenskih dogmatskih kanona, počeli detaljnije proučavati i vrjednovati hrvatski udio u civilizaciji krajnjega jugoistoka hrvatskoga etničkoga prostora; od nespornih Dubrovnika i Boke Kotorske do sadašnje istočne Hercegovine, te središnje i istočne Bosne, od sakralnoga i sekularnoga graditeljstva do pučke umjetnosti mramorova ili stećaka.[2]

PovezniceUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 HercegBosna.org Etnička povijest Bosne i Huma
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 HercegBosna.org Kulturnopovijesne raščlane: umjetnost i graditeljstvo
  3. 3,0 3,1 HercegBosna.org Kulturnopovijesne raščlane: jezik i književnost