Štokavsko narječje

jedno od triju narječja hrvatskoga jezika
(Preusmjereno s Štokavski govor)

Štokavsko narječje (štokavština, štokavica), jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i kajkavsko. Štokavsko je narječje također osnova na kojoj su razvijeni suvremeni standardni jezici Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.

Ovaj je članak dio niza o
štokavskom narječju hrvatskoga jezika

Osobine

Štokavski dijalekti:

Zapadnoštokavski dijalekti:

Prijelazni govori:

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice što, srodne bjeloruskim zamjenicama што (što), чо (čo), шо (šo); ruskim zamjenicama что (što), чё (čo), чо (čo), шо (šo), rusinskoj zamjenici што (što), ukrajinskim zamjenicama що (ščo), шо (šo), што (što), чо (čo), bugarskoj zamjenici що (što), makedonskoj zamjenici што (što), gornjolužičkosrpskoj zamjenici što, crkvenoslavenskoj zamjenici čĭto, poljskoj zamjenici co, čakavskoj zamjenici ča.[1][2][3]

Podrijetlom iz praindoeuropskog *kʷid, naknadno praslavenske zamjenice *čь i *-to, u konačnici *čьto. Srodne etimologije su latinski quid i litavski kìtas.[1][3]

RasprostranjenostUredi

 
Dijalekti štokavskog narječja pri kraju 20. st.[4]

Štokavskim narječjem govori se u Hrvatskoj u Slavoniji i Baranji, na većem dijelu Banije, Kordunu, Lici i dalmatinskom kopnu; na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, u Srbiji.[4][5] Ovisno o autoru, torlački govori na jugoistočnom prostoru Srbije smatraju se zasebnim torlačkim narječjem (Josip Lisac[5], Iva Lukežić[6]) ili dijelom štokavskog narječja (Aleksandar Belić[7][8], Pavle Ivić[9][4], Miloš Okuka[10]).

Izvan granica štokavskog jezičnog područja, štokavskim se narječjem služe govornici u Italiji (Molise, moliškohrvatski govori)[5], u Austriji (vlahijska oaza u Gradišću[5], sela Štoji, Bandol, Vlahi)[12], Mađarskoj[5] (u mađarskoj Podravini, Baranjskoj županiji, u okolici Pečuha, u selima uz mađarsko-srpsku granicu te u nekolicini sela oko Kaloče i Budimpešte)[12], Rumunjskoj (Rekaš, govori rekaških Hrvata)[5], u Sloveniji (Bojanci, Marindol u Beloj Krajini)[5], u Makedoniji[5], u SAD-u (Watsonville (Little Konavle), konavoski govori; New Orleans, govori iseljenika s područja nekadašnje Dubrovačke Republike).[12]

Povijesna rasprostranjenostUredi

 
Predmigracijska raspostranjenost čakavskog, štokavskog i kajkavskog narječja (do 16.st.).[13] Prostor štokavskog narječja obojan je zelenom bojom.

Prije velikih seoba u 16. i 17. st. štokavsko narječje graničilo je s kajkavskim i čakavskim narječjem na zapadu, mađarskim jezikom na sjeveru, torlačkim narječjem, rumunjskim, bugarskim, makedonskim i albanskim jezikom na istoku i jugoistoku.[5]

Granica s kajkavskim narječjemUredi

Od 11. st. do velikih seoba pretpostavlja se istočna granica kajkavskog narječja sa štokavskim na jugu Slavonije, u Posavini i središnjoj Slavoniji do Požeškog gorja.[14] U slavonskoj Podravini kajkavština je istočno sezala do Podravske Slatine. Pretpostavljeni prijelazni kajkavsko-zapadnoštokavski govori istočnije od ovih područja mogli su sezati najdalje do Donjeg Miholjca.[14][15][6]

Granica s čakavskim narječjemUredi

Granica s čakavskim narječjem pretpostavlja se istočno od Une, južno prema Dinari, uz izbijanje na more istočno od Cetine.[5] Zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, a istočni Pelješac, Mljet i otoci kod Dubrovnika štokavski.[5]

Istočna i jugoistočna granicaUredi

Istočna i jugoistočna granica proteže se od Albanije, preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu.[5]

Unutrašnje granice zapadne i istočne štokavštineUredi

Granica između zapadne štokavštine i istočne štokavštine najvjerojatnije je išla Dunavom, do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj.[5]

Neke od jezičnih značajki kojima se dijele zapadno i istočno štokavsko narječje su: šćakavizam, štakavizam, akcentuacija (neoakut).[5][6]

Migracije govornika štokavskog narječjaUredi

Ove su povijesne granice izmjenjene raseljavanjem stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. st..[5][6] Govornici štokavskog narječja povlače se pred Turcima prema sjeverozapadu pri čemu dolazi do novih jezičnih inovacija u kontaktu govornika različitih dijalekata.[6]

Pri ovim migracijama štokavskih govornika nastaju:

RazvojUredi

Rano razdoblje do 11. st.Uredi

U doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6-7. st.), ondje se govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.[16][14]

Pretpostavlja se kako su se protojedinice budućih narječja već u razdoblju 7. i 8. st. razlikovala po razvoju praslavenskih jotiranih dentala, *t' i *d' i po razvoju suglasničkih skupina *št' i *žd'.[17]

Razvoj praslavenskih jotiranih dentala *t' i *d' i suglasničkih skupina *št' i *žd'[17]
praslavenski čakavska protojedinica kajkavska protojedinica zapadnoštokavska protojedinica istočnoštokavska protojedinica
*t' t' (not', pet') č (noč, peč) ć (noć, peć) ć (noć, peć)
*d' / j (meja, tuji), dž, đ đ (međa, tuđi), j đ (međa, tuđi)
*št' št' (ognjišt'e, išt'ete), ś šč (ognjišče, iščete) šć (ognjišće, išćete) št (ognjište, ištete)
*žd' / žj (dežja), ždž, žj, ź žđ (možđani) žd (moždani)

Govori južnih Slavena idućih se stoljeća razvijaju u zapadnojužnoslavenske (pretci slovenskog, hrvatskog, srpskog, bosanskog i crgonorskog jezika) i istočnojužnoslavenske govore (pretci bugarskog i makedonskog jezika).[15]

Pretpostavlja se kako je slovenski jezik razvio jezične inovacije u 9.st. i 10.st[15]. kojima se odvojio od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora, nakon čega je slijedilo raslojavanje ostalih govora u kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i istočnoštokavsko narječje.[15][16]

Prema mišljenju Ivića[4] i Lukežić[17], štakavski refleks suglasničkih skupina *št’ > št i *žd’ > žd nastao je na prostoru istočnih južnoslavenskih jezika (bugarski i makedonski), a s vremenom se širio prema zapadu na istočnu štokavštinu i s vremenom zapadnu štokavštinu.

12. - 15. st.Uredi

U razdoblju do 15. st. štokavsko narječje razvija fonem ǯ (dž).[17]

  • Primjer: *srčba > srǯba (srdžba)

Zajednička inovacija kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja u ovom razdoblju je neoakut pri povlačenju naglaska s naglašenih slabih poluglasa. U prošlosti se ova inovacija smatrala ograničenom na zapadnoštokavske govore[17], ali novija dijalektološka istraživanja potvrđuju inovaciju i na istočnoštokavskom području.[18]

U ovom razdoblju se s područja Huma kreću širiti dvije jezične inovacije, povlačenje naglasaka pri čemu nastaju dva nova naglaska (dugouzlazni i kratkouzlazni) i sinkretizam, odnosno ujednačavanje oblika dativa, lokativa i instrumentala množine.[17] Širenjem ovih inovacija štokavsko će se narječje u narednom razdoblju rascjepiti na novoštokavske i nenovoštokavske govore.[17]

Ovo razdoblje prethodi velikim migracijama pred Turcima, a prema Ivi Lukežić na kraju 15. st. možemo govoriti o narednim povijesnim dijalektima na zapadnoštokavskom području:[17]

  • slavonski dijalekt, šćakavski, s govorima različitog ostvaraja jata i onima u kojima je jat još nezamijenjen
  • sjeverozapadnobosanski, šćakavski, ikavski
  • livanjsko-vrbaski, šćakavski, ikavski
  • makarskoprimorski, šćakavski, ikavski
  • zapadnohumski, štakavski, ikavski
  • biokovsko-cetinski, štakavski, ikavski
  • istočnobosanski, šćakavski, ijekavski
  • poneretvanski/istočnopelješki, štakavski ijekavsko-ikavski
  • dubrovačko-mljetski, štakavski, (i)jekavski

Podjela štokavskog narječjaUredi

Podjele štokavskog narječja na dijalekte
Aleksandar Belić (1909.)[8] Pavle Ivić (1988.)[4] Josip Lisac (2003.)[5] Miloš Okuka (2008.)[10] Iva Lukežić (2012.)[6]

Kriterij podjele:
refleksi jata

  • istočni, staroštokavštinaa
    • timočki
    • južnomoravski
  • zapadni, novoštokavština
    • istočni (ekavski)
      • kosovsko-resavski
      • šumadijski govori
    • južni (jekavski)
      • zetski
      • hercegovački govori
    • zapadni (ikavski) govori
  • čakavštinab
    • istočni (ikavski)
    • zapadni (ekavski)
    • južni (jekavski)
      • lastovski dijalekt

Napomene:
a) Aleksandar Belić smatra
govore torlačkog narječja
štokavskim govorima.
b) Pitanje pripadnosti čakavskih
dijalekata i status čakavskog
narječja nije bilo
riješeno do 1977. godine.[19]

Kriteriji podjele:
akcentuacija i refleksi jata

  • istočnohercegovački
  • zetsko-južnosandžački
  • istočnobosanski
  • šumadijsko-vojvođanski
  • smederevsko-vršački
  • kosovsko-resavski
  • prizrensko-južnomoravski
  • svrljiško-zaplanjski
  • timočko-lužnički
  • mlađi ikavski
  • slavonski

Napomena:
Pavle Ivić smatra
govore torlačkog narječja
štokavskim govorima.[4]

Kriteriji podjele:
akcentuacija, šćakavizam i refleksi jata

Kriteriji podjele:
akcentuacija, šćakavizam,
refleksi jata i etnicitet

  • Novštokavski dijalekti
    • istočnohercegovačko-krajiški
    • šumadijsko-vojvođanski
  • Staroštokavski dijalekti
    • zetsko-raški
    • kosovsko-resavski
  • Srednjoštokavski dijalekti
    • prizrensko-južnomoravski
    • svrljiško-zaplanjski
    • timočko-lužnički
  • Hrvatski štokavski dijalekti
    • zapadnohercegovačko-primorski
    • slavonski
    • srednjobosanski

Napomena:
Miloš Okuka smatra govore
torlačkog narječja štokavskim govorima.
Ova podjela koristi etnicitet
kao vanjezični kriterij podjele.[6]

Kriteriji podjele:
šćakavizam i refleksi jata

  • Predmigracijski dijalekti
    nastali prije 15. st.
    • slavonski
    • istočnobosanski
    • ikavski
    • južni jekavski
  • Dijalekti nastali tijekom
    i nakon migracija od 15. st.
    • (i)jekavski krajiški
    • (i)jekavski perojski
    • dubrovački

Napomena:
Iva Lukežić u svojoj podjeli
štokavskih dijalekata ne uključuje
istočnoštokavske dijalekte.[6]

Prema dostupnim podjelama štokavskog narječja, najčešće korišteni kriteriji za podjelu štokavskog narječja na dijalekte su refleksi jata, akcentuacija i šćakavizam/štakavizam. Određeni autori koriste nejezične kriterije kao što su etnicitet kao jedan od kriterija podjele štokavskog narječja na dijalekte[10] ili isključivanja pojedinih dijalekata iz svojih podjela.[6] Pitanje pripadnosti čakavskih dijalekata i status čakavskog narječja nije bilo riješeno do 1977. godine.[19] Do tad se čakavsko narječje smatralo dijelom štokavskoga narječja.

NenovoštokavskiUredi

 
Dijalekti i poddijalekti Nenovoštokavskih u Hrvatskoj i BiH

Sjeverni ili slavonskiUredi

Ovaj se dijalekt naziva sjevernim (zauzima krajnji sjever hrvatske štokavštine), a poznat je i pod imenima starošćakavski miješani (često pojednostavljeno ikavski) ili slavonski. Njime se govori u većini Slavonije, u BiH oko Orašja i u jedinoj štokavskoj oazi u Gradišću, Vlahiji. Miješanoga refleksa jata, ikavsko/zatvoreno ekavsko/ikavsko-jekavski, u slavonskome dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Dijeli se na tri poddijalekta; posavski(ikavski), podravski(zatvoreno ekavski) i baranjsko-bački (ikavsko-ekavski u baranji i ikavski u zapadnoj bačkoj).[20] Do različitog refleksa jata/razdvajanju poddijalekata je vjerojatno došlo radi fizičkog razdvajanja govornika seobom novoštokavskih jekavaca na područje Bjelovar-Osijek. Naglasni sustav mu je originalno staroštokavski, uz čestu pojavu akuta, te peteronaglasni sustav (koji se mjestimično svodi u tronaglasni), s time da je češće čuvanje akuta no ne i njegovog naglasnog mjesta. Takav sustav je danas uglavnom zamijenila novoštokavska akcentuacija. Vokalni sustav mu je najčešće peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda). U nekim govorima (posebno na sjeveru u Podravini) se javlja izjednačenje fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ. Inicijalna skupina -čr je rijetko očuvana (većinom u Podravini), u većini slučajeva se dobilo -cr. Česta je pojava prijelaza staroslavenskog d' u j kao u čakavskim govorima.

Karakteristična mu je izgovorna skupina –šć mjesto –št (kliješća/kliješta). Izvorni govornici su uglavnom Hrvati. Većinu svojih odlika djeli s istočnobosanskim dijalektom, a niz isoglosa i sa zapadnim dijalektom.

Istočni ili istočnobosanskiUredi

Ovaj se dijalekt naziva istočnim (zauzima krajnji istok hrvatske štokavštine), a poznat je i pod imenima starošćakavski jekavski ili istočnobosanski. Njime se govori u govori u djelovima Bosne istočno od porječja rijeke Bosne do Podrinja. To je područje koje uključuje Sarajevo, Tuzlu, dio Posavine oko Brčkog i Gradačca te porječja Fojnice (Lepenička dolina) i Usore (Usora, Žepče, Komušina i Novi Šeher), hrvatskim oazama oko Vareša i Kraljeve Sutjeske, te u bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Mađarskoj (južno od Pečuha). Uglavnom je jekavski, uz pojedinačne ikavske i ekavske reflekse jata. Naglasni mu je sustav originalno staroštokavski (no ubrzano je novoštokaviziran, najviše na sjeveru), uz čestu pojavu akuta, te peteronaglasni ili četveronaglasni sustav (ovisno o postojanju ili gubljenju akuta). Vokalni sustav mu je najčešće peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda), iako su očuvani i ostaci starijeg sedmoročlanog sustava (s dvoglasima ie i uo). U nekim se govorima javlja izjednačenje fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ. Inicijalna skupina -čr je rijetko očuvana, u većini slučajeva se dobilo -cr. Na jugu dijalekta je česta pojava prijelaza staroslavenskog d' u j kao u čakavskim govorima.

Karakteristična mu je izgovorna skupina –šća mjesto –šta (kliješća/kliješta). Izvorni govornici su uglavnom Hrvati i Bošnjaci, te manji dio Srba na području planine Ozren. Većinu svojih odlika djeli sa slavonskim dijalektom, a niz isoglosa i sa zapadnim dijalektom.

Prizrensko-timočki dijalektUredi

Staroštokavski ekavski ili prizrensko-timočki govori (poznati kao prizrensko-timočka dijalekatska grupa, a pogrešno nazivani i kao torlački dijalekt) su skup dijalekta staroštokavske skupine, kojim se govori na prostoru od Prizrena na jugu do rijeke Timok na sjeveru. Ovaj dijalekt je karakterističan po velikoj sličnosti sa staroslavenskim, odnosno protoslavenskim jezikom glede glasova, jer je zadržao veliki dio glasova koje su u drugim dijalektima izgubljene. Položaj naglaska je sličan onom u kosovsko-resavskom dijalektu, kao i svim staroštokavskim dijalektima

Kosovsko-resavskiUredi

Staroštakavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na području dijela sjevernoga Kosova i sjeveroistočne Srbije. Zadržao je i neke arhaične oblike u morfologiji, napose u sklonidbi. Izvorni govornici su u velikoj većini Srbi, iako na području Banata i Rumunjske postoje i hrvatske enklave (većinom asimilirani Šokci/govornici slavonskog). Hrvatski govornici ovih govora su okupljeni u Rekaški dijalekt.

Zetsko-sandžačkiUredi

Staroštakavski jekavski ili zetsko-sandžački govori se u istočnom dijelu Crne Gore i jugozapadnom dijelu Srbije, istočnom dijelu povijesne Raške/Sandžaka. Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. đevojka), katkad uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/). Izvorni govornicu su uglavnom Crnogorci, Bošnjaci i Srbi, a postoji i nešto hrvatskih govornika u Boki kotorskoj (većinom asimilirani Bokelji) te u Peroju u Istri, gdje je govor dodatno čakaviziran. Hrvatski govornici ovih govora su okupljeni u Bokeljsko perojski dijalekt.

NovoštokavskiUredi

Zapadni ili novoštokavski ikavskiUredi

 
Poddijalekti novoštokavskog ikavskog u Hrvatskoj i BiH

Ovaj se dijalekt naziva zapadnim (zauzima krajnji zapad štokavštine), a poznat je i pod imenima novoštokavski ikavski ili zapadnohercegovačko-dalmatinsko (zagorsko)-bosanski. Njime se govori u velikom dijelu BiH, Hrvatskoj, Srbiji (Vojvodina) te kod hrv. manjina u južnoj Mađarskoj te u Italiji.

U BiH se govori u zap. Hercegovini, jednom dijelu južne Bosne Livanjsko-Duvanjsko-Glamočkog Tropolja, područjem gornjeg toka rijeke Vrbasa sve do Jajca i područja središnje Bosne sjeverno od Travnika i Zenice, oko Dervente i Bihaća te u mnoštvu manjih enklavica na području zapadne Bosne.

U Hrvatskoj se govori ponajviše na jugu. Od sjeverozapada Zagore do Opuzena i Metkovića. Ponegdje se tim dijalektom govori i u priobalju, kao što je Split i okolica, Makarsko primorje, podvelebitska sela, zap. i jugozapadna Lika, predjeli prema Kordunu, u Gorskom kotaru (Lič i okolica, Mrkopalj, Sunger), u Slavoniji Vuka, Široko Polje, Punitovci i Dragotin.

U Vojvodini se govori na sjeveru i sjeverozapadu Bačke - gradovi Subotica i Sombor s okolicom.

Ova cjelina se nastavlja u Mađarsku, u mađarski dio Bačke i okolicu Baje. Izdvojene enklave Hrvata u Andzabegu i Erčinu govore zapadnim dijalektom.

U Italiji novoštokavskom ikavicom govore moliški Hrvati.[21] Naglasni sustav mu je novoštokavski, uz mjestimičnu pojavu akuta, s najčešće 4 naglaska. Vokalni sustav mu je peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda). U većini govora se javlja izjednačenje fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ. Inicijalna skupina -čr je prešla u -cr. Česta je pojava prijelaza staroslavenskog d' u j kao u čakavskim govorima (češća nego u slavonskom) te u dž.

Karakteristična su mu izgovorna skupine –šć i –št (kliješća i kliješta), te se u odnosu na upotrebu te skupine dijeli na dva poddijalekta (Molise i govori sz Bačke spadaju u štakavski dio);.[22] Izvorni govornici su uglavnom Hrvati i Bošnjaci. Dijalekt dijeli niz isoglosa sa slavonskim i istočnobosanskim dijalektima.

Južni ili novoštokavski jekavskiUredi

 
Poddijalekti novoštokavskog jekavskog u Hrvatskoj i BiH

Ovaj se dijalekt naziva južnim (zauzima krajnji jug hrvatske štokavštine), a poznat je i pod imenima novoštokavski jekavski ili istočnohercegovački odnosno istočnohercegovačko-krajiški.

Njime se govori u velikom dijelu BiH, Hrvatske, te krajnjem jugozapadu Srbije (zapad Sandžaka/Raške) te sjeveru Crne Gore. U BiH se govori u središnjoj i istočnoj Hercegovini, Podrinju, te većem djelu Bosne od rijeke Une do Bosne (minus brojne enklave). U Hrvatskoj se govori na jugu, istočno od Neretve, na potezu od Bjelovara do Osijeka, krajnjem zapadu Slavonije te uz granicu s BiH od Dvora na Uni do sjeverne Dalmacije (uz pokoju enklavu u unutrašnjosti).

Ovaj dijalekt sastavljen je od jednoga nekadanjega istočnoštokavskog dijalekta te dvaju nekadanjih zapadnoštokavskih dijalekata. Istočnoštokavski dijalekt koji ga tvori je istočnohumski dijalekt (ijekavski, štakavski) koji u starini nije bio vrlo udaljen od zapadnoštokavskoga tipa. Zapadnoštokavski dijalekti koji ga tvore su poneretvanski dijalekt (ijekavsko-ikavski, štakavski) i dubrovački (ijekavski, štakavski), i oba su dijalekta bila dosta bliska istočnoštokavskim govorima. Danas su govori poneretvanskoga tipa uklopljeni u idiomima krajiškoga tipa.[23]

Naglasni sustav mu je novoštokavski. Vokalni sustav mu je peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda). U većini govora se fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ nisu izjednačili. Inicijalna skupina -čr je prešla u -cr. Staroslavensko d' je dosljedno prešlo u đ. Dijalekt se dijeli na više poddijalekata, pri čemu se navode razlike između sjeverozapadne zone (RH i BiH zapadno od Brčkog) koja uključuje i Poneretlje i jugoistočne zone (BiH istočno od Brčkog i Poneretlja) koje se dobro očituju u izgovoru dugog jata jednosložno (dugo je) u SZ zoni, za razliku od izgovora dugog jata dvosložno (i-je) u JI zoni. Dugi dvosložni jat je kasnija tvorba (18.st).

Ovaj dijalekt obuhvaća i bivša područja dubrovačkog dijalekta, koji je nekad bio poseban, a danas je dijelom jekavskog novoštokavskog dijalekta (članak Josipa LiscaInačica izvorne stranice arhivirana 4. kolovoza 2012. u "Vijencu" Matice hrvatske). Također su zanimljiva i arhaična područja Žumberka. Dubrovniku su karakteristične riječi ura i tisuća.[23]

Karakteristična su mu izgovorna skupine –šta (kliješta). Izvorni govornici su Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci. Dijelekt dijeli niz izoglosa sa slavonskim i istočnobosanskim dijalektima.

Vojvođanski ili novoštokavski ekavskiUredi

Novoštokavski ekavski ili vojvođanski (po Liscu nema potrebe spominjati Šumadiju jer se ionako u njezinom većem dijelu ne govori ovim dijalektom) su govori Vojvodine i Mačve. U RH se govore na području Iloka (ekavizirani i novoštokavizirani Šokci), kao i među srpskom manjinom u Podunavlju. Pripadnici hrvatske manjina u Srijemu su dobrim djelom Šokci govorno asimilirani u ovaj dijalekt. Jat je uglavnom ekavski, ali su prisutni i ikavizmi. Naglasno je riječ o novoštokavskom dijalektu, s time da su odstupanja brojna, pogotovo na istoku. Deklinacija nije doslijedno novoštokavska. Hrvatski govornici ovih govora su okupljeni u Iločki dijalekt.

Političko-povijesna i nacionalna dimenzija sporova o štokavštiniUredi

Prijepori o »nacionalnoj pripadnosti« štokavskoga narječja počinju s rođenjem slavistike kao jezikoslovne discipline u početku 19. stoljeća. U prijašnjim se razdobljima autori djela napisanih na nekom štokavskom dijalektu (ili mješavini nekoliko njih) nisu previše obazirali na ime jezika kojim pišu, tako da je prevladavalo knjiško ilirsko ime, imaginacijom vezano za drevni Ilirik, te slovinsko, što bijaše u južnoslavenskim uvjetima neka vrst renesansno-baroknoga panslavizma katoličke provenijencije (Vinko Pribojević, Mavro Orbini). Uz ta su imena za štokavski vernakular bila dominirala nacionalna imena (hrvatsko), područna ili regionalna (dubrovačko, bosansko, bošnjačko, slavonsko, dalmatinsko...).

Pregledi tiskanih knjiga napisanih na štokavskome vernakularu do početka Hrvatskoga narodnoga preporoda (1832.) jasno pokazuju da prevladava ilirsko ili slovinsko ime, uz mjestimično hrvatsko u dubrovačkih renesansnih i baroknih pjesnika. Taj jasni oris situacije prekida srpski jezični i uljudbeni reformator Vuk Karadžić u prvoj trećini 19. stoljeća, pokušavši protegnuti isključivo srpsko narodnosno ime za sav do onda napisani korpus na štokavskome vernakularu, kako na polju umjetničke književnosti, tako i leksikografije i gramatikologije te, posebice, narodnih umotvora što ih je skupljao (v. srpsko-hrvatski jezik; bosanski jezik). Na to je bio potaknut pansrpskim tvrdnjama što bijahu u temeljima rane slavistike (v. Povijest srpskohrvatskog jezika), a i vlastitom nacionalno-političkom ideologijom koja se oblikovala upravo u takvom ozračju.

Bit je svih sporenja oko pitanja: »što je po nacionalnoj pripadnosti izvorni govornik nekog od dijalekta iz spektra govora u južnoslavenskome kontinuumu?«, što ga ovo, po mišljenju kabinetskih filologa, ali i književne inteligencije, ima i treba imati u nacionalnom samoodređenju Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka-Muslimana, Crnogoraca i Bugara. Ne shvaćajući da je štokavsko narječje po svojoj naravi višenarodno, tj. da izvorni govornici toga narječja i njegovih dijalekata pripadaju raznim etnosima (poput govornika Plattdeutscha), većim je dijelom 19. stoljeća buktila snažna polemika u kojoj su sudjelovali Vuk Karadžić, Pavel Šafaržik, Bogoslav Šulek, Ante Starčević, Josef Dobrovsky, Đuro Daničić, Vatroslav Jagić, a koja se u nekim vidovima protegnula i u 21. stoljeće, poglavito u stavovima ekstremističkih srpskih jezikoslovaca koji niječu identitet i postojanje hrvatskog i bošnjačkoga jezika.

Također, nazivi za štokavsko narječje i njegove dijalekte su se mijenjali tijekom vremena: često su nazivi »ilirski jezik« (iako je to ime označavalo i kajkavsko i čakavsko narječje, a nekda i slovenski jezik), zatim »bosanski jezik« (u nekoliko slučajeva baroknoga i klasicističkoga Dubrovnika, te Slavonije u 18. stoljeću), a u 19. stoljeću najčešće štokavsko narječje.

Razvrstano po refleksima jata novoštokavice, ikavsko-štokavski je nazivan zapadni dijalekt, jekavsko-štokavski južnim, a ekavsko-štokavski istočnim. Jekavsko štokavski je u 19. stoljeću često zvan i »hercegovačkim«, dok je od sredine 20. stoljeća čest naziv »istočnohercegovački« ili »istočnohercegovačko-krajiški« dijalekt - naziv što ga je uveo utjecajni srpski jezikoslovac Pavle Ivić. Dio modernih hrvatskih jezikoslovaca mišljenja je da je to Ivićevo imenovanje bilo poglavito nacionalno-politički motivirano, kao i njegovo nijekanje zasebnosti torlačkoga narječja što ga je uvrstio među nenovoštokavske dijalekte.

Opće značajke štokavskoga narječjaUredi

Ime potječe od upitne zamjenice što. Od tri narječja kojima govore Hrvati, ovo je najrasprostranjenije; njegovo se područje znatno proširilo u vrijeme migracija izazvanih osmanskim osvajanjem hrvatskih zemalja (od 15. stoljeća) na štetu čakavskoga i kajkavskog narječja.

Glavne značajke većine štokavskih govora su:

  • zamjenica što
  • prijelaz ǫ u u (put, ruka)
  • prijelaz slogotvornog l u u (vuk, sunce)
  • zamjena poluglasa s a (pas, magla)
  • zamjena l s o (u nekim dijalektima a) na kraju sloga (pisal > pisao, govoril > govorio, govorija)
  • većinom gubljenje h (oću, ajde)
  • naglasak "pomaknut" s posljednjega sloga
  • nenaglašene dužine i drugo.

Glavnina dijalekata štokavskog ima sljedeći sustav suglasnika[24] (pisan standardnim pisanjem štokavskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe labijalni koronalni dorsalni
Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m        n      nj  
plozivi p   b t   d   k   g
frikativi   (f)      s   z š   ž   (h)     
afrikate   c       č   ć   đ  
aproksimanti      v        j  
vibranti      r
lateralni aproks.    l      lj  


U dijelu štokavskih govora, otprilike od 16. stoljeća razvile su se značajke zbog koji se ti govori nazivaju novoštokavskima. Glavne su novoštokavske značajke:

  • novo naglašavanje
    • četveronaglasni sustav
    • na unutarnjim slogovima samo uzlazni naglasci
    • posljednji slog bez naglaska
    • nenaglašena dužina samo iza naglaska
  • umetanje -ov-/-ev- u sklonidbi dijela imenica muškoga roda (krajevi/putovi; takozvana duga množina)
  • izjednačavanje padeža u množini (na primjer dativ množina selima, lokativ (o) selima, instrumental selima).

Hrvatska štokavštinaUredi

 
Hrvatski dijalekti u RH i BiH

Izvan granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (u kojoj su Hrvati autohton živalj i konstitutivan narod) Hrvati štokavci žive u srbijanskoj autonomnih pokrajini Vojvodini (Srijem, Bačka), crnogorskim primorskim općinama u (Boka kotorska), rumunjskoj županiji (Krašova-severin), Mađarskoj (na lijevoj obali Drave, u Bačkoj, Podunavlju i Bajskom trokutu te na zapadu u mađarskom dijelu Gradišća), a štokavski su u osnovi i govori moliških Hrvata u Italiji.

Hrvatski štokavski govori od početka dijalektoloških proučavanja južnoslavenskih govora uobičajeno su prikazivani u sklopu dijalektalnoga stanja takozvanog središnjega idioma pa su dosadašnje klasifikacije štokavskih govora i njihovi nazivi proistekli iz tih okvira. Po klasifikaciji koja uzima u obzir reflekse nekadašnjega glasa jat, /ě/, naglasne značajke, rasprostranjenost glasovnoga skupa /šć/ i, naravno, područje na kojem se govori, Hrvati štokavci govornici su nekoga od sljedećih četiriju dijalekata:

 
Štokavski dijalekti u Hrvatskoj i BiH
 
grupe štokavskih dijalekata
  1. sjevernog (slavonskog, staroštokavski, šćakavski ikavski, ekavski i ikavsko-jekavski) dijalekta
  2. zapadnog (bosansko-zapadnohercegovačko-dalmatinskog, novoštokavski ikavski) dijalekta
  3. južnog (istočnohercegovačkog i dubrovačkog, novoštokavski jekavski) dijalekta
  4. istočnog (istočnobosanskog, staroštokavski, šćakavski jekavski) dijalekta

Udio Hrvata među govornicima drugih štokavskih govora relativno je malen.

Po refleksu jata /ě/ štokavski se govori dijele na

  1. ikavske (na primjer lip, prititi, uvik)
  2. ekavske (lep, pretiti, uvek)
  3. jekavske (lijep, prijetiti, uvijek)

Hrvati štokavci govore sva tri refleksa jata (ikavski, ekavski i ijekavski:

  • ikavci (u unutrašnjosti sjeverne i srednje Dalmacije, na potezu zapadno od rijeka Fojnice Bosne i Neretve u Bosni i Hercegovini, u jugozapadnom dijelu Like i Podvelebitskog primorja, u južnoj Slavoniji.
  • jekavci (u jugoistočnoj Hercegovini (Popovo polje, Ravno, Stolac Neum), na istočnoj polovici poluotoka Pelješca, na otoku Mljet, u dubrovačkom primorju i Dubrovnik u, Konavlima, Hrvati u Boki kotorskoj, te na širokom području od srednje Bosne do Posavine (istočnobosanski dijalekt), sa središtima u kojima žive Hrvati kao što su Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Vareš, Kakanj, Žepče, Brčko, Usora, okolica Tuzle te oazama u Hrvatskoj Kostajnici, Virovitici i Pečuhu (Pecs)). Zatim na Žumberku, na Kordunu potez od Plitvica, Rakovice, Slunja, Vojnića do Topuskg. U istočnoj Lici od Korenice, Udbine i Donjeg Lapca do Gračaca. U sjevernoj Dalmaciji oko Knina, Skradina i Kistanja do Benkova gdje u novije vrijeme ikavica pitiskuje jekavicu. Na Banovini od Gline, Petrinje, Sunje do Dvora u hrvatskom Pounju. U Bjelovarsko-bilogorskom kraju, te zapadnoj Slavoniji na potezu od Jasenovca, preko Lipika, Pakraca, Daruvara, Grubišnog Polja do Voćina i Slatine. U istočnoj Slavoniji na potezu od Baranje preko Osijeka i Čepina do Vinkovaca.
  • Među štokavcima ekavcima udio je Hrvata je malen, a ekavski govor slavonskog dijalekta rasprostire se slavonskoj Podravini oko Našica, Valpova i Orahovice, te (danas već prilično narušena ekavska oaza oko Iloka, u zapadnom Srijemu, te dijelom i u hrvatskim govorima po istočnom Srijemu.

Štokavsko narječje postalo je hrvatskom književnim jezikom potkraj 15. i početkom 16. stoljeća prvo na hrvatskome jugu gdje će se štokavsko-južnočakavsko dvojstvo (s brojnim međusobnim utjecajima) održati do polovice stoljeća.

Prva djela pisana hrvatskim književnim jezikom zapadnoštokavske stilizacije nastala su u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić, Dominko Zlatarić, Marin Držić) kojima su se ubrzo pridružili i drugi hrvatski pisci s područja Dalmacije, te Bosne i Hercegovine (s književnom djelatnošću svojih franjevaca od Matije Divkovića nadalje), a u početku 18. stoljeća i pisci iz Slavonije. (Najistaknutiji hrvatski pisci su Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić i Junije Palmotić u Dubrovniku, Andrija Kačić Miošić u Dalmaciji i Matija Antun Relković u Slavoniji).

Proučavanje hrvatskih štokavskih govora započelo je u osamdesetim godinama 19. stoljeća. Dosada je objavljen niz rasprava i studija o raznim aspektima štokavštine i o pojedinim štokavskim govorima koje su napisali Pero Budmani, Milan Rešetar (Der štokavische Dialekt, Beč, 1907.), Stjepan Ivšić (Današnji posavski govor, 1913.), Josip Hamm (Štokavština donje Podravine, 1949.), Dalibor Brozović (Govor u dolini rijeke Fojnice, 1957.), Stjepan Sekereš, Mate Šimundić (Govor Imotske krajine i Bekije, 1971.), Božo Finka i Antun Šojat (Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca, 1975.), Josip Baotić, Stjepan Vukušić.

Gramatički opis hrvatske štokavštine s elementima čakavštine započeo je prvom hrvatskom gramatikom "otac hrvatskoga jezikoslovlja" katolićki svećenik i Isusovac Bartol Kašić (Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604.), a nastavljen je do 1836. gramatičarskim (slovničarskim) radom niza hrvatskih autora iz svih hrvatskih štokavskih krajeva:

Hrvatski štokavski leksik uz kajkavski i čakavski donose praktički svi dopreporodni hrvatski rječnici, (Kašić, Mikalja, Belostenec, Stulli).

Hrvatska dijalektna književnost na hrvatskim govorima štokavskog narječja, kao i u druga dva hrvatska narječja afirmira se u djelima Matije Divkovića i inih hrvatskih pisaca, koja je u jasnoj oprjeci prema hrvatskom standardnom jeziku.

Najstariji spomeniciUredi

 
Štokavski dijalekti danas u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH

Najstariji jezični spomenici štokavštine sadrže pomiješani onodobni štokavski vernakular i starockrvenoslavenski jezik. Najveći dio otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji dio na vjerske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Dio jezikoslovaca smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz 1189., dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslavensko-štokavskoj mješavini. Do osmanske invazije u 15. stoljeću, većina ranoštokavskih tekstova-s različitim udjelom crkvenoslavenskoga- potječe iz područja sadašnjega Dubrovnika i južne Dalmacije, većega dijela Bosne i Hercegovine (povijesni Bosna, Hum, Završje, Donji Kraji,..), južne i zapadne Srbije, Kosova i većega dijela Crne Gore. Slavonija je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja prije turske invazije. Ranoštokavski se spomenici ne mogu jednostavno i jednoznačno podijeliti po suvremenomu nacionalnomu »ključu«: iako je dio neprijeporno srpski, kao pravni propisi srpskih vladara u 14. i 15. stoljeću, a dio isto tako nesporno hrvatski (npr. dubrovački vjerski obrednici iz 14. stoljeća), velik se dio starijih tekstova, napose bosanske i humske pravne povelje, te prepiska Dubrovnika s bosanskom i srpskom državom, veoma često klasificiraju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština. Stupanj i profil pripadnosti nekoj kulturnoj sferi ovisi o nizu značajki za koje jezikoslovci još nisu usuglasili kriterije. Nakon turske invazije i izrazitije etno-konfesionalne diferencijacije što je poslužila kao temelj modernima nacijama, hrvatski štokavski tekstovi dolaze iz Dubrovnika, kopnene Dalmacije, Bosne, te, od 18. stoljeća, Slavonije i Srijema. Srpski i crnogorski spisi na štokavskom vernakularu potisnuti su reafirmacijom crkvenoslavenskoga u vjerskoj službi i drugim područjima života, no, prvi se tekstovi-izuzmemo li dio korespondencije raznih srpskih vladara i uglednika u 16. i 17. stoljeću- na narodnom jeziku pojavljuju u prvoj polovici 18. stoljeća. Adžamijska (alhamijado, aljamiado) književnost muslimanskih Hrvata na narodnom jeziku, pisana modificiranim arapskim pismom, počinje u 16. stoljeću i traje, promjenjiva intenziteta, do sredine 19. stoljeća. Prinosi su Hrvata islamske vjere na štokavici i uglavnom na ikavici te na pismu arabici. Većinom su to pretežito vjerske i pobožne pjesme ilahije, poučne i moralističke pjesme kaside, zatim pjesme pritužbenog karaktera, domoljubne pjesme i ljubavni stihovi.[25]


BilješkeUredi

  1. a b Max Vasmer: что, u: Этимологический словарь русского языка (Etimološki rječnik ruskoga jezika), Moskva, 1964-1973.
  2. ča, Hrvatski jezični portal, pristupljeno 8. studenoga 2022.
  3. a b što, Hrvatski jezični portal, pristupljeno 8. studenoga 2022.
  4. a b c d e f Pavle Ivić, Dalibor Brozović: Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
  5. a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa Josip Lisac: Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2003.
  6. a b c d e f g h i j k Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  7. Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Belić1
  8. a b Aleksandar Belić Zum heutigen Stande der serbokroatischen Dialektologie (Mit einer Karte), Rocznik slawistyczny, II, Krakow, 82.–103., 1909.
  9. Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor PI
  10. a b c Miloš Okuka: Srpski dijalekti, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2008.
  11. Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  12. a b c Hrvatski jezik u dijaspori, Jezik.hr, pristupljeno 11. studenoga 2022.
  13. Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1 - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2003.
  14. a b c Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
  15. a b c d Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  16. a b Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.
  17. a b c d e f g h Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Lukežić
  18. Mate Kapović, Povijest hrvatske akcentuacije: Fonetika, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
  19. a b Milan Moguš, Čakavsko narječje, Fonologija, Zagreb: Školska knjiga, 1977.
  20. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59945
  21. Glas Dalmacije Zadar: Profesor Lisac o govorima
  22. Lisac, Josip. 2003. Fonologija novoštokavskoga ikavskog dijalekta. Rasprave. 29 (1). Pristupljeno 12. travnja 2021.
  23. a b Hrvatska enciklopedija štokavsko narječje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža (pristupljeno 27. siječnja 2020.)
  24. Dalibor Brozović: Suvremeni standardni jezik, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.
  25. HOP portalInačica izvorne stranice arhivirana 26. travnja 2016. Dragan Ilić - kolumne. Ingrid Runtić: Veliki doprinos Hrvata islamske vjere hrvatskoj književnosti, 31. kolovoza 2015., pristupljeno 17. travnja 2016.

Vanjske povezniceUredi