Otvori glavni izbornik

Žarko Vlaho (Mostar, 11. svibnja 1885.Buenos Aires, 1. siječnja 1960.) je bio hrvatski pedagog, javni djelatnik,[1] katolički intelektualac, profesor i novinar u „Mjesečniku Hrvatskoga pravničkog društva“ i „Hrvatskom gospodarstvu“, te aktivan član „HKAD Domagoj“. Završio je studij filozofije i ekonomije u Zagrebu, te diplomirao pravo u Beču. Za vrijeme NDH-a bio je ravnatelj POHIT-a (Povlaštenog hrvatskog industrijsko-trgovačkog dioničkoga društva). Nakon emigracije u Argentinu 1947., u Buenos Airesu radio je kao knjigovođa, a njegovom zaslugom osnovano je društvo uzajamne pomoći za hrvatske prognanike i iseljenike. Iako se u izbjeglištvu politički nije mnogo isticao, bio je jako uključen u slanje novčane i socijalne pomoći Hrvatima u domovini.

Žarko Vlaho
Rođenje Mostar, 11. svibnja 1885.
Smrt Buenos Aires, 1. siječnja 1960.
Nacionalnost Hrvat
Obrazovanje Studij filozofije i ekonomije u Zagrebu. Studiji prava u Beču.
Zanimanje 1923. profesor u Livnu i Mostaru
1935. Šef pravnog odjeljenja u "Šipadu"
1940-1945. Generlni direktor "POHIT-a" u Zagrebu
1947. knjigovođa u Buenos Airesu
Politička stranka Hrvatska pučka stranka
Vjera katoličanstvo
Supruga Milka Tadić
Portal: Životopis

Život u domoviniUredi

ObrazovanjeUredi

Rođen je u Mostaru 11. svibnja 1895., gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Od gimnazijskih dana član Hrvatskog katoličkog pokreta i postao je član Hrvatskoga katoličkog seniorata.[1] Nakon završenog studija filozofije u Zagrebu, studirao je pravo u Beču i ekonomiju u Zagrebu. Tijekom svoga školovanja naučio je i govorio šest jezika – njemački, francuski, mađarski, talijanski, latinski i španjolski. Nakon što se 1923. oženio Milkom Tadić radio je kao profesor u Livnu, a zatim i u Mostaru. 1934. se s obitelji preselio u Sarajevo, gdje je ostao živjeti do početka Drugog svjetskog rata radeći kao Pravni referent u „Šipadu“.

Socijalni radUredi

Surađivao je s fra Dominikom Mandićem na razvijanju zadrugarstva u Hercegovini, o čemu svjedoči i fra Bonifacije Petrović u djelu „Hrvatski katolički pokret“, posebice u organiziranju hercegovačkih saditelja duhana, koji su bili teško pogođeni nametima i visokim kvotama koje im je odredila jugoslavenska vlast. Preko „Gospodarske zadruge“ je pribavljao hercegovačkim seljacima modru galicu i sumpor za vinogradarstvo. Zahvaljujući njegovom radu pomoć je novčano poticala mostarska Hrvatska katolička štedionica.[2]

Iseljenički životUredi

ItalijaUredi

U svibnju 1945. tijekom sloma NDH nije želio otići u inozemstvo, unatoč opasnosti koja ga je čekala dolaskom komunista na vlast. Nakon što mu je prijatelj rekao „da je dovoljno da je vjernik, intelektualac i Hrvat da bude progonjen“, s najstarijim sinom otišao je u egzil. To se pokazalo kao vrlo pametnom odlukom, nakon saznanja da su petero Žarkove braće i svi njihovi sinovi, koji su ostali u Hrvatskoj, pobijeni. Za nekoliko mjeseci u Italiju je došla i njegova supruga s kćeri i mlađim sinom. Došavši u Rim, ponovno je djelovao s fra Dominikom Mandićem, s kojim je slao novčanu pomoć hrvatskim seljacima. Stanovao je s obitelji u Grottaferrati blizu Rima (Badia Greca da Grottaferata).

ArgentinaUredi

Na Staru godinu 1946. pošao je s obitelji brodom u Argentinu, nastanivši se u Buenos Airesu. Tamo se u privatnoj klinci zaposlio kao knjigovođa. Njegovom zaslugom u Argentini je osnovano društvo uzajamne pomoći za hrvatske prognanike i iseljenike. Pokrenuo je i vodio akciju za slanje paketa pomoći Hrvatima u domovini,[1] posebno u Hercegovini. Umro je 1. siječnja 1960. u Buenos Airesu, kao jedan od zaslužnih ljudi „velike hrvatske kolonije u Argentini“, u kojoj je sve od osnutka samostalne hrvatske države bilo najjače uporište hrvatskog iseljeništva.

Katoličko djelovanjeUredi

Od svojih mladih srednjoškolskih dana bio je aktivni član „HKAD Domagoj“ u širenju „domagojstva“ u Hercegovini, ali je kao i svi članovi „Domagoja“ podržavao osnutak „Orlova“, kojima je i dapače bio predsjednik do 1926., kada su ga jugoslavenske vlasti počele progoniti zbog privrženosti i vođenja mostarskog odjela Hrvatske pučke stranke. Sve vrijeme dijelovao je i kao član „Hrvatskog katoličkog seniorata“. Za njegov aktivno i predano katoličko djelovanje I. Lendić je zapisao: „Mnogostruk je bio taj rad, koji je on shvatio inteligentno, ispovijedajući svjedočanstvo za Krista... Svoju je mnogostranu aktivnost u Hercegovini razvijao s oduševljenjem i upornošću, koja je uz veliku ljubav prema Crkvi i narodu, bila osnovna njegova značaja.[3] Do 1926. je godine bio istovremeno i predsjednik lokalnog ogranka Hrvatske pučke stranke i lokalnog ogranka Hrvatskog orlovskog saveza.

Novinarski radUredi

Tijekom Drugog svjetskog rata pisao je u „Mjesečniku Hrvatskoga pravničkoga društva“ i „Hrvatskom gospodarstvu“. U izbjeglištvu je u brošuri “Viribus unitis“ založio se za koncentraciju i koordinaciju svih političkih struja u hrvatskoj emigraciji oko Vladka Mačeka. Surađivao je u „domagojskom“ mostarskom tjedniku „Narodna sloboda“, koji je neko vrijeme uređivao kao predstavnik Hrvatske pučke stranke, čiji je aktivni član. Vladimir Lončarević zaključuje: „Bio je intelektualac, vjernik i Hrvat, što je odredilo njegovo djelovanje i sudbinu u burnim i teškim vremenima rata i poraća. Pripadao je domagojskoj duhovnoj eliti, koju teška vremena rata i poraća nisu slomila, nego je i u dalekom svijetu radio za svoju domovinu i narod vođena idealom kršćanske ljubavi, nastanivši tako veliko, a još slabo poznato djelo vjere započeto u sam osvit 20. stoljeća“.[4]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina 2014/2015 (voditelj projekta Vlado Šakić, zamj. voditelja Ljiljana Dobrovšak), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatska matica iseljenika, Vlaho, Žarko, str. 1068
  2. Fra Bonifacije Perović, Hrvatski katolički pokret
  3. Ivo Lendić, Katolicizam i kultura, Glas Koncila, 2008., ISBN 9532411488
  4. Glas Koncila, br. 30 (2144), 26. srpnja 2015., str. 21, ISSN 0436 – 0311