Adam Pribićević

Adam Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 25. prosinca 1880.Windsor, 7. veljače 1957.), bio je hrvatski političar i publicist srpske narodnosti. Svetozar Pribićević mu je bio stariji brat. Bio je pripadnik desnog krila Samostalne demokratske stranke. Krajem 1943. godine prišao je organizaciji Dragoljuba Mihailovića i postao član Centralnog nacionalnog komiteta. Kolovoza 1944. godine je pobjegao u Italiju. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata ostao je u emigraciji u SAD, gdje se i ubio.

Adam Pribićević
Adam Pribićević

Adam Pribićević

Rođenje 25. prosinca 1880., Hrvatska Kostajnica, Hrvatska
Smrt 7. veljače 1957., Windsor, Kanada
Politička stranka SSS, DS, SDS
Zanimanje političar, publicist
Grob Adama Pribićevića u Batajnici

ŽivotopisUredi

 
Ulica Adama Pribićevića u Busijama, Zemun, Srbija

Gimnaziju je završio u Srijemskim Karlovcima, a studij prava u Zagrebu. Političku djelatnost započinje u Srpskoj samostalnoj stranci, piše u listovima Srbobranu i Srpskom Kolu.

Sljedbenik Tomáša Masaryka, po svojim političkim stavovima Adam Pribićević je sasvim blizak bratu Svetozaru Pribićeviću, te s njim neprekidno tijesno surađuje stavljajući najjači naglasak na okupljanje i prosvjećivanje seljaštva. Godine 1908. bio je optužen u veleizdajničkom procesu zbog veze s bratom Milanom Pribićevićem, časnikom i Valerijanom Pribićevićem, profesorom, za suradnju na izradi i sprovođenju revolucionarnog programa protiv Austro-Ugarske. Zbog toga je s bratom Valerijanom (Vasom) osuđen na 12 godina teške tamnice. Nakon što je uhićen u Pregradi, u zatvoru je pokušao samoubojstvo presijecanjem žila na lijevoj ruci i na vratu, nakon čega je prevežen u bolnicu i operiran. To je uradio u nastupu neurastenije od koje je dugo vremena patio.[1] Bio je bolešljiv i patio je od živčane bolesti, koja je često bila tako jaka da je često govrio, da mu dođe da uzme sebi život zbog toga.[2] Tomáš Garrigue Masaryk je 1909. posjetio Zagreb. Prvog dana je imao želju posjetiti optužene Srbe, ali mu nije odobreno.[3] U sudnici mu je samo prišao, kada je Adam išao u zatvor, stisnuo mu ruku i rekao: "Ništa vam ne govorim, jer tako hoće predsjednik senata, ali vam stišćem ruku, jer to nije zabranio". Adam mu se sa zahvalnošću poklonio iznenađen ovim događajem.[4] Godine 1910. proces je aboliran, a Pribićević oslobođen. U cilju razvoja sela, okupljanja i prosvjećivanja seljaštva, osnovao je društvo za kulturno i ekonomsko unaprjeđenje srpskog sela pod imenom Seljačko kolo.

Do izbijanja Prvoga svjetskog rata bio je urednik Srpskog kola; njegova misija u Beogradu 1913. godine i razgovori s Pašićem prethodili su odluci Koalicije o kompromisu s vladom u Budimpešti.

Poslije izbijanja rata Pribićević je uhićen i 1915. godine i upućen na bojišnicu, u Galiciju. Poslije 1918. godine neko vrijeme živi u Beogradu, gdje izdaje Narod, list za seljake. Od 1924. godine živi u Vučitrnu, na Kosovu. Opredjeljen za Samostalnu demokratsku stranku, javlja se listovima (Riječ i Reč) člancima o problematici sela i seljaštva.

Istrajao je do kraja uz brata Svetozara, a poslije njegove smrti, 1936. godine, bio je izabran za predsednika SDS. Zahvalio se na predsjedništvu stranke 1938. godine. Od 1941. godine živio je u emigraciji, jedno vrijeme u Londonu, a zatim u Kanadi. U emigrantskim danima aktivno je radio u organizacijama Srba u dijaspori, a jedan je od osnivača Udruženja srpskih pisaca u inostranstvu, 1951. godine.

Sa skupinom autora 1950. godine upućuje generalnom tajniku Ujedinjenih naroda promemoriju: Memorandum on Crimes of Genocide Committed against the Serbian People by the Government of the Independent State of Croatia during World War II.

Objavio je Naseljavanje Srba po Hrvatskoj i Dalmaciji, memoare Moj život i Od gospodina do seljaka. Izvršio je samoubojstvo 7. veljače 1957. godine.[5]

Od 2008. godine ulica Nova 16. u Busijama, prigradskom naselju Beograda, nosi ime po Adamu Pribićeviću.

IzvoriUredi

  1. (1908.) Србобран, бр. 170.
  2. (1908.) Српско Коло, бр. 69.
  3. (1909.) Србобран, бр. .
  4. (1908.) Српско Коло, бр. 74.
  5. Адам Прибићевић Србин из Хрватске (страна 5) (srp.)