Advanced Audio Coding

AAC (kratica od engleskog naziva Advanced Audio Coding) je audio kodek s gubicima razvijen u suradnji Fraunhofer instituta, te kompanija Dolby, Sony i Nokia. Dio je MPEG-2 standarda (Part 7), te MPEG-4 standarda (Part 3). Slično kao i ostali audio kodeci, koristi psihoakustičke efekte vremenskog i frekvencijskog maskiranja kako bi izbacio elemente zvuka za koje je procijenjeno da ih ljudsko uho ne registrira.

AAC je nasljednik popularnog MP3 kodeka. U odnosu na MP3 donosi niz poboljšanja poput dva puta veće rezolucije frekvencijskih pojaseva, upotrebu predikcije (bolje kodiranje stalnih zvukova), poboljšano stereo kodiranje, poboljšan Huffman algoritam, upotreba vremenskog oblikovanja šuma (bolja kvaliteta glasa na malim bitrate-ovima)... Rezultat je 30% bolja kvaliteta u odnosu na MP3 prema nezavisnim testiranjima.[1] AAC je također prvi kodek koje je transparentan na 128 kbps (ne može se razlikovati od originala), te je time ispunio stroge kriterije EBU-u (European Broadcasting Union).[2] AAC nije unatrag kompatibilan s MP3-em.

Profili

uredi
  • glavni profil (Main)
  • s reduciranom kompleksnošću (LC - Low Complexity)
  • sa skalirajućom frekvencijom uzorkovanja (SRS - Sample-Rate Scalable)
  • s duljom predikcijom (LTP - Long Term Prediction)
  • s malim kašnjenjem (LD - Low Delay)

Podržani klijenti

uredi

Podržani uređaji

uredi

Vanjske poveznice

uredi

Izvori

uredi
  1. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. prosinca 2006. Pristupljeno 17. veljače 2007. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  2. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. studenoga 2006. Pristupljeno 17. veljače 2007.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)