Alija Isaković

Alija Isaković (Bitunja pokraj Stoca, 1932.Sarajevo, 1997.), bosanskohercegovački književnik, romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, lekiskograf i povjesničar jezika i književnosti. Utemeljitelj je moderne bosanske jezičke kulture, te jedan je od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca uopće.[1]

Alija Isaković
Alija Isaković.jpg
Rođenje 1932.
Bitunja kod Stoca
Smrt 1997.
Sarajevo
Nacionalnost Bošnjak
Književne vrste roman, pripovijetka, drama

ŽivotopisUredi

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet - Jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik, u Sarajevu. Bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“, urednik edicije Kulturno nasljeđe BiH u sarajevskoj "Svjetlosti". Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio je niz antologija, zbornika radova, bibliografija. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo.

Priredio je više djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanske književnosti „Biserje“ 1972, prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca "Hodoljublje" 1973, zbornik radova "Hasanaginica, 1774-1974", anegdote Nasrudina-hodže 1984, te sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa "Behar" 1900-1911., te knjigu "O 'nacionaliziranju' Muslimana" 1990. godine, pri čemu je utro puteve buđenju i osvješćivanju nacionalnoga bića Bošnjaka.

Alija Isaković se snažno zalagao za afirmaciju bosanskog jezika.[2] Kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskoga jezika. Njegovi rječnici, "Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku" iz 1993., te "Rječnik bosanskoga jezika" iz 1995., prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji. Zanimljivo je da je Isaković, koji nije bio profesionalni lingvist, ostvario fundamentalna djela na polju rječnikopisanja.[3]

Umro je u Sarajevu, 1997. godine. Bošnjačka zajednica kulture Preporod dodjeljuje nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.

DjelaUredi

  • Sunce o desno rame(1963)[4]
  • Semafor (1966)
  • Avdo Karabegović Hasanbegov: Izabrane pjesme (1967)
  • Prednost imaju koji ulaze (1971)
  • Građa za bibliografiju Muslimanske književnosti 1883-1971 (1972)
  • Biserje (1972)
  • Hodoljublje (1973)
  • Građa za bibliografiju bosansko-hercegovačkog (1842-1970) (1973)
  • Edhem Mulabdić: Izabrana djela (1974)
  • Hasanaginica, 1774-1974 (1975)
  • Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974 (1975)
  • Taj čovjek (1975)
  • Osman - Aziz (Osman Nuri Hadžić i Ivan Miličević): Izabrana djela (1980)
  • Krajnosti (1981)
  • Hasanaginica (1982)
  • Pobuna materije (1985)
  • Nasrudin Hodža (1986)
  • Jednom (1987)
  • Neminovnosti (1987)
  • Ahmed Muradbegović: Izabrana djela (1987)
  • Lijeve priče (1990)
  • O »nacionaliziranju« muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana (1990)
  • Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Drugo, prošireno, izdanje (1993)
  • Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku[5] (1993)
  • Rječnik bosankog jezika (Sarajevo, 1995)

CitatiUredi

  „Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu...[6]
(Alija Isaković na na Bošnjačkom saboru 27. rujna 1993. godine.)
 Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana.[7]
(Alija Isaković, 1991. godine.)
 Bosanski jezik prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između dijalekatskog i književnog i ima – za južnoslovenske prilike – izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicom i arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka.[8]
(Alija Isaković, 1991. godine.)

IzvoriUredi

  1. 21. godišnjica smrti velikana/ Alija Isaković: Ko smo mi Bošnjaci. radiosarajevo.ba. (5. kolovoza 2017.) Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  2. 21. godišnjica smrti velikana/ Alija Isaković: Ko smo mi Bošnjaci. radiosarajevo.ba. (5. kolovoza 2017.) Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  3. Isaković, Alija. bosnjaci.net. (5. kolovoza 2017.) Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  4. ISAKOVIĆ, Alija. Bosnjaci. Pristupljeno 16. kolovoza 2013.
  5. Balkan Conflicts Are Uncoupling Serbo-Croatian. NYTimes. (26. prosinca 1993.) Pristupljeno 16. kolovoza 2013.
  6. 21. godišnjica smrti velikana/ Alija Isaković: Ko smo mi Bošnjaci. radiosarajevo.ba. (5. kolovoza 2017.) Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  7. 21. godišnjica smrti velikana/ Alija Isaković: Ko smo mi Bošnjaci. radiosarajevo.ba. (5. kolovoza 2017.) Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  8. 21. godišnjica smrti velikana/ Alija Isaković: Ko smo mi Bošnjaci. radiosarajevo.ba. (5. kolovoza 2017.) Pristupljeno 30. prosinca 2020.

Vanjske povezniceUredi

Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Alija Isaković