Alofon

U fonetici je alofon (grčki: ἄλλος 'drugi' i φωνή 'zvuk', 'glas') naziv za izgovornu varijantu fonema koja nema utjecaja na značenje.[1] Za razliku od fonema, alofon ne sadrži razlikovnu funkciju te njegovom promjenom ne dolazi do razlike u sadržaju. Fonemi i alofoni jezične su jedinice koje su apstraktne, a fonovi (glasovi) njihova su promjenjiva ostvarenja – konkretni glasovi.

Glasovi se smatraju alofonima ako su fonetski slični, a slobodno se zamjenjuju jedni drugima jer zamjena jednoga glasa drugim ne mijenja značenje (tada se zovu slobodne inačice) ili se ne pojavljuju u istome okolišu (tada se zovu dopunske inačice).[2]

Tako je, primjerice, fon (glas) [ŋ] u hrvatskom jeziku alofon fonema /n/ koji se pojavljuje ispred velarnoga suglasnika poput glasa [k] u riječi Anka. Glas [ŋ] ne postoji kao fonem u hrvatskom jer se pojavljuje samo i isključivo ispred velarnih suglasnika [k], [g] i [x] kao alofon fonema /n/. Ovo je primjer dopusne inačice.

S druge je strane zamjena zubnoga n i desničkog n u riječi Nika ([n̪ika] i [nika]). Ovo je primjer slobodne inačice. Slobodna zamjena jednoga glasa drugim često nije toliko slobodna jer obično ovisi o socijalnim i lingvističkim faktorima.[3]

Hrvatski govornici sve inačice fonema /n/ koje su spomenute čuju kao jedan glas n. Fonem je govornikova unutrašnja predodžba pojedinog glasa koji se izgovara različito ovisno o kontekstu u kojemu se pojavljuje ili pojedincu koji ga izgovara.[2] Govornici su nesvjesni različitih izgovora istoga fonema.[4]

IzvoriUredi

  1. alofon | Proleksis enciklopedija. proleksis.lzmk.hr. Pristupljeno 22. prosinca 2021.
  2. a b fonem | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 22. prosinca 2021.
  3. Meyerhoff, Miriam. 2011. Introducing Sociolinguistics
  4. B.D. Sharma. Linguistics and Phonetics. ISBN 978-81-261-2120-5