Otvori glavni izbornik
Nebo prekriveno altokumulusima.
Altokumulusi kod zalaska Sunca.
Prema morfološkoj klasifikaciji (prema visini i obliku) postoje 4 osnovne porodice oblaka: visoki oblaci, srednji oblaci, niski oblaci i oblaci velikog okomitog prostiranja.

Altokumulus (lat. altus: visok + cumulus: gomila, hrpa; međunarodna kratica Ac) je oblak koji tvori skupine nepravilnih oblačića bijele i sive boje na visinama od 2,5 do 6 kilometara. Srednji su dijelovi oblaka gušći, deblji i tamniji. Prema obliku može biti lećast (lenticularis), slojevit (stratiformis), poput dvorca s tornjevima (castellanus) i poput pramena vune (floccus). Najčešće se sastoji od vodenih kapljica, katkad se u njima miješaju voda i led. Oborine iz altokumulusa ne dopiru do tla. [1] Obično su to zasjenjene, prilično zdepaste "ovčice", okrugle ili valjkaste. Raspored je više ili manje pravilan. Pojedini oblaci, široki od 1 do 5°, bitno su širi nego cirokumulusi.

Vrste oblaka prema visini i oblikuUredi

Osnovna podjela oblaka temelji se na činjenici da je, usprkos velikoj raznolikosti oblaka, moguće izdvojiti ograničen broj svojstvenih oblika, koji se često mogu naći u gotovo svim dijelovima svijeta. Takva podjela svojstvenih oblika sadrži podjelu na rodove, vrste i podvrste, a kao dopunu daje i odlike koje detaljnije opisuju pojedina svojstva oblaka. Druga osnovna podjela odnosi se na visinu na kojoj se pojavljuju oblaci. [2]

S obzirom na visinu nad tlom na kojoj se pojavljuju, razlikuju se niski, srednji i visoki oblaci te oblaci okomitog razvoja. U umjerenim zemljopisnim širinama niski oblaci nalaze se na visinama između tla i 2 km, srednji na visinama između 2 i 7 km, a visoki između 7 i 13 km. Oblaci okomitog razvoja pojavljaju se u pravilu na visinama između 800 m i 13 km (iznimno i do 16 km). Gornje su granice slojeva oblaka u tropima podignute za koji kilometar, a u polarnim su predjelima za nekoliko kilometara spuštene.

Prvu morfološku razredbu oblaka izradio je 1803. engleski amaterski meteorolog Luke Howard (1772. – 1864.) i ona se u proširenom obliku zadržala do danas. Osnovna je pretpostavka te podjele da je unatoč velikoj raznovrsnosti oblika oblaka moguće izdvojiti 10 vrsta karakterističnih oblika koji se nalaze u svim krajevima svijeta:

Vrste se dalje dijele na podvrste: castellanus (poput dvorca s tornjevima), fibratus (vlaknast), floccus (poput pramena vune), fractus (izlomljen), lentikularis (lećast), nebulosus (bezobličan), stratiformis (slojevit), uncinus (kukičast), spissatus (zgusnut) i tako dalje. Neki oblici dodatno karakteriziraju pojedine oblake, na primjer vrh u obliku nakovnja (inkus) ili vrećaste izbočine na podnici (mamatus).

SlikeUredi

       
Altocumulus perlucidus ili providni altokumulusi. Altocumulus lenticularis ili lećasti altokumulusi. Altocumulus floccus ili altokumulusi poput pramena vune. Altocumulus stratiformis ili slojeviti altokumulusi.

IzvoriUredi

  1. altokumulus, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
  2. "Tehnička enciklopedija" (Meteorologija), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.

Vanjske povezniceUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Altokumulus.