Anizotropija (grč. ἄνıσος: nejednak) je osobitost nekog sredstva da njegova fizikalna svojstva poprimaju različite vrijednosti za različite smjerove. Anizotropne su mnoge krute tvari: monokristali elemenata i spojeva, polikristali kojih zrna nisu potpuno nasumce usmjerena, drvo, vlaknaste tvari i tako dalje. Fizikalna svojstva anizotropnih kristala jesu elastičnost, električna vodljivost (kositar pokazuje veliku električnu otpornost za prolaz električne struje u jednome smjeru, a malu u drugome), optička gustoća (različita brzina svjetlosti u različitim smjerovima kod kalcita), magnetizacija (kubično željezo lako je magnetizirati u smjeru nekog od triju bridova). Anizotropija se može i umjetno izazvati. Optičku anizotropiju pokazuje izotropno staklo izloženo mehaničkom naprezanju (tlačenju ili rastezanju; Thomas Johan Seebeck, 1813.) kao i većina tekućina u električnom polju (John Kerr, 1875.).[1] Anizotropija je prvi put utvrđena kad je Erasmus Bartholinus 1669. otkrio dvolom svjetlosti u islandskom dvolomcu (kalcitu).

Islandski dvolomac.
Snop optičkih vlakana (anizotropna tvar).

Izotropija uredi

Izotropija je svojstvo nekih kemijskih tvari da u svim smjerovima imaju jednaka fizikalna svojstva. Tako je na primjer deformacija izotropnih elastičnih materijala jednakih (po Hookeovu zakonu) u svim smjerovima, optički izotropni materijali provode svjetlost u svim smjerovima jednako i tako dalje. Izotropne tvari obično su plinovi i tekućine te materijali nekristalne građe važni u tehnologiji: amorfni poluvodiči, polimerni materijali i staklo. U filozofiji znanosti, za matematičko-logički pojam izotropnog i homogenoga prostora zaslužan je B. Russell, a korijeni takvim formulacijama leže u fizikalnoj i matematičkoj teoriji prostora Frane Petrića.[2]

Izvori uredi

  1. anizotropija, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019.
  2. izotropija, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019.
  • Opća enciklopedija JLZ (1 A-Bzu)", Zagreb, 1977.
  • Veljko i Ljiljana Kostić: "Hemijsko-tehnološki leksikon", Beograd, 1980.