Ante Alfirević

Ante Alfirević (Kaštel Sućurac, 26. siječnja 1875.Zagreb, 17. siječnja1945.), hrvatski svećenik iz reda isusovaca, jedan od prvaka hrvatskog katoličkog pokreta, kulturni djelatnik, filozof, bogoslov, autor članaka s područja sociologije i psihologije, pisac književnih kritičkih osvrta i romanopisac. Pisao je i o arheologiji i starokršćanskoj umjetnosti. Radio je kao profesor u gimnaziji. Bio je duhovni vođa i organizator katoličke duhovne i svjetovne mladeži. Promicao je zadrugarstvo.

ŽivotopisUredi

Rodio se je u 1875. u težačko-posjedničkoj obitelji. U rodnom Kaštel Sućurcu pohađao je pučku školu. U državnoj gimnaziji počeo je osmogodišnju gimnaziju započeo u državnoj gimnaziji Splitu, a u Sinju nastavio na franjevačkoj gimnaziji, a onda se vratio u Split gdje je završio na istoj gimnaziji srednje školovanje. Potom je stupio u Biskupsko sjemenište, gdje je maturirao. Na studije je otišao u Italiju, u Rim, gdje je na papinskom sveučlištu Gregoriani studirao i doktorirao filozofiju i teologiju konviktorac kolegija Germanico-Hungaricum. 1891. se je godine zaredio za svećenika Splitsko-makarske biskupije. Bio je vodeća osoba hrvatskoga katoličkog pokreta u Dalmaciji do godine 1909. godine. Alfirević je bio blizak pravaškim idejama.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće osnovan je kulturno-politički klub »Immaculata«, kojemu su pripadali dr. Velimir Deželić stariji, Aleksandar Bresztyenszky, Oton Szlavik i dr. Taj se je klub povezao s biskupom Mahnićem, s dalmatinskim svećenstvom oko dr. Ante Alfirevića i s vrhbosanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom. Iz tih veza je rođena zamisao da se osnuje Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, kojemu bi glavna zadaća bila izdavanje katoličkoga dnevnika Hrvatstvo. Dnevnik Hrvatstvo, kao i cijeli Hrvatski katolički pokret, bilo je djelo mlađega klera, pretežito pravaške ideologije.

U Splitu je bio duhovnik u sjemeništu do 1912. godine, profesora kateheze u državnoj gimnaziji i u privatnoj biskupskoj gimnaziji. 9. i 10. listopada 1913. održala se je u Zagrebu sjednica Vrhovne uprave Stranke prava. Tu je došlo do konačnog raskola "jedinstvene" Stranke prava, t.j. Svepravaške organizacije. Raspala se je zbog sukoba proaustrijske "splitske" skupine oko Ante Alfirevića i projugoslavenske "šibenske" skupine oko Mate Drinkovića. Drinkovićeva je skupina isključena, uz mogućnost povratka uz uvjet ako se prihvate politike vodstva jedinstvene središnjice, što Drinković nikad nije prihvatio. [1]

Isusovcima je pristupio 1919. godine. Bilo je to u Zagrebu. Ondje je od 1929. do 1936. bio superior isusovačke rezidencije. Potom je otišao u Sarajevo gdje je do rata bio rektor bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu i profesor na Visokoj bogoslovnoj školi, tada pod isusovačkom upravom. Do 1944. je boravio u Zagrebu gdje je bio rektor Nadbiskupskog sjemeništa i ravnatelj Nadbiskupske klasične gimnazije.

Osnovao je Hrvatsku štedionu i Zadružni savez u Dalmaciji.

Pokrenuo je osnivanje društava:

  • „kršćanskih socijala – obrtnika i radnika“ u Splitu
  • društva „Pavlinović“ za katoličke akademičare iz Dalmacije,

Suosnivač je i suradnik katoličkih tiskovina, među kojima su:

Uređivao je Hrvatsku stražu, Život (uveo rubriku Fiat lux) i Glasnik Srca Isusova.

Listovi u kojima je, pored navednih, objavio članke su:

  • Vrhbosna
  • Katolički list, Zagreb
  • Kršćanska škola
  • Prosvjeta
  • Hrvatska prosvjeta
  • Nova revija

DjelaUredi

(izbor)

  • Odakle živuća bića (1904.)
  • Euharistijski kongres u Zagrebu (1923.)
  • Svetost crkve u 20. vijeku (1929.)
  • Sv. Ćiril i Metod, slavenski apostoli (1935.)
  • Bliže k Bogu (1938.)
  • Kroz trnje ovoga svijeta, roman, 1905.

Djela o AlfirevićuUredi

  • Za beskonačnom istinom, knjiga Alfirevićevih članaka i rasprava, priredio Vladimir Lončarević, Glas Koncila, 2013.

IzvoriUredi