Ante Pavelić (stariji)

hrvatski političar

Ante Pavelić (Gospić, 19. svibnja 1869.Zagreb, 11. veljače 1938.), bio je hrvatski političar, po zanimanju zubar. Kako bi se razlikovao od kasnijeg poglavnika NDH istog imena i prezimena, ponekad ga u literaturi navode kao Ante Pavelić (zubar).[1]

slika iz 1910-tih

Život i djelovanje do 1906. godine

uredi

Doktorirao je medicinu u Beču 1896. godine. Od 1897. godine radi kao zubar u Zagrebu. Član Čiste stranke prava, zastupnik u Hrvatskom saboru od 1906. godine.

Raskol u Čistoj stranci prava i stvaranje Starčevićeve stranke prava

uredi

Od samog početka međutim pripada grupi kojoj je na čelu Mile Starčević, nećak Ante Starčevića (po njemu nazvani milinovci), koja je nezadovoljna proaustrijskom politikom i privatizacijom koju provodi predsjednik Čiste stranke prava Josip Frank. Frank se stavio potpuno u službu Austrije i napustio državotvornu ideju. Do raskola dolazi nakon Aneksije Bosne i Hercegovine, kada većina pravaških lidera, za razliku od Franka, odbija pružiti bezuvjetnu potporu Austriji te sudjelovati u protivsrpskoj hajci, koja je kulminirala u Veleizdajničkom procesu. Oni osuđuju režim bana Raucha (u čijoj je službi Frank), pripravni su za suradnju s hrvatskim Srbima (Srpska samostalna stranka u to doba prihvaća program borbe za hrvatsku autonomiju) i Hrvatsko-srpskom koalicijom. Do raskola je došlo u travnju 1908. godine, kad milinovci istupaju iz Čiste stranke prava i osnivaju Starčevićevu stranku prava, (koju neformalno zovu milinovcima). Nakon smrti Mile Starčevića 1917. godine Ante Pavelić postaje predsjednik stranke.[2]

Evolucija ideja stranke tijekom Prvoga svjetskog rata

uredi

Stranka ostaje u oporbi prema vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji u Saboru. U nacionalnom pogledu je oštrija, ali izbjegava žešće sukobe sa Srbima. Postupno sazrijeva ideja državne zajednice u kojoj su uz Hrvate i Slovence i Srbi priznati kao "genetički" narod. To postaje jasno u svibnju 1917. godine, kada Pavelić u Saboru daje podršku Svibanjskoj deklaraciji zastupnika Jugoslavenskog kluba Carevinskog vijeća u Beču iz svibnja 1917. godine, u kojoj se zahtijeva ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno državno tijelo pod žezlom Habsburgovaca. Dok Hrvatsko-srpska koalicija u to doba djeluje kao režimska stranka, starčevićanci preuzimaju inicijativu u zalaganju za "narodno jedinstvo" Hrvata, Srba i Slovenaca. Stranka prihvaća ideju južnoslavenskog ujedinjenja, pri čemu međutim i "kontinuitet hrvatske državnosti" mora biti očuvan.[3]

Potpredsjednik Narodnog vijeća

uredi

Kad je osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, dr. Ante Pavelić izabran je za njegovog prvog potpredsjednika (predsjednik je Slovenac Anton Korošec, a drugi potpredsjednik Srbin Svetozar Pribićević). Član je izaslanstva kojeg je Vijeće poslalo u Beograd da dogovori ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom.

Delegacija u Beogradu: popuštanje pred Pribićevićem

uredi

Delegacija, koja je imala 28 članova, izabrala je u Beogradu 29. studenoga odbor od pet ljudi sa zadaćom da izradi tekst "Adrese" koju će se podnijeti regentu Aleksandru. U raspravi o tome sukobili su se Pavelić i Svetozar Pribićević. Pavelić je tražio da se u tekstu "Adrese" i u odgovoru regenta Aleksandra naglasi poštovanje povijesno pravnih individualiteta i granica, te njihova autonomna prava i odnos prema državnoj vladi. Pribićević se tome usprotivio, zahtijevajući da se ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije proglasi odmah, a o svemu ostalome raspravlja poslije. Pavelićevo pozivanje na Naputak Narodnog vijeća od 24. studenoga Pribićević je odbijao tumačeći da on ne označava zahtjeve, već samo želje, a o njima se može, ako bude potrebno, raspravljati i poslije, progodom pregovora o sastavljanju zajedničke vlade. Konačno dotjerivanje teksta Adrese bilo je rezultat kompromisa i sadržavalo je samo neke ideje izražene u Naputku, a mnogo više Pribićevićevih formulacija. (Kasnije, 1926. godine, Pribićević i Pavelić vodili su polemiku u tisku o nastanku Adrese.)

Pribićević je mogao nametnuti svoju volju jer su njegovi pristaše činili većinu u delegaciji. Osim toga, stizale su nepovoljne vijesti, koje oslabljuju položaj Narodnog vijeća i delegacije. Odbor Narodnog vijeća u Banjoj Luci proglasio je 27. studenoga »potpuno sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom«; isto je proglašeno u bihaćkom okrugu, a očekivalo se i u tuzlanskom i eventualno mostarskom. Zemaljska vlada za Dalmaciju, suočena s talijanskim teritorijalnim pretenzijama, zahtijevala je 16. studenoga od Predsjedništva Narodnog vijeća SHS u Zagrebu da proglasi hitno ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom, najavljujući da će u suprotnom sama proglasiti bezuvjerno priključenje Kraljevini Srbiji.


Pavelić je, kao Hrvat i vođa delegacije, 1. prosinca 1918. godine pročitao "Adresu" pred regentom Aleksandrom. Saslušavši ga, Aleksandar odgovara »ovim časom ispunjavam svoju vladarsku družnost (...) te u ime Njegova Veličansva kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca«.

U novoj državi

uredi
 
Grob Ante Pavelića na zagrebačkom Mirogoju.

Nakon stvaranja nove države, u Privremenom narodnom predstavništvu djeluje, s drugim članovima Starčevićeve stranke prava, u okviru tzv. Narodnog kluba.

Izvori

uredi
  1. Ante Pavelić, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 9. prosinca 2020.
  2. Gross, 1972., str. 348. - 353.
  3. Gross, 1972., str. 414. - 415.

Literatura

uredi
  • Gross, Mirjana: Povijest pravaške ideologije, Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1972.
  • Horvat, Josip: Politička povijest Hrvatske, Zagreb: August Cesarec, 1990. (2. izdanje)
  • Hrvatski leksikon
  • Krizman, Bogdan: Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb: Globus, 1989.