Otvori glavni izbornik

ŽivotopisUredi

Rođen je 1931. godine u Goraždu na rijeci Drini kao sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji.[1] Osnovnu školu završio je u Goraždu, srednju u Sarajevu, teološki studij u Ljubljani, dok je u Đakovu 29. lipnja 1959. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.[2]

Student i svećenik u zatvoruUredi

Kao student bogoslovije pozvan je na služenje vojnog roka u JNA. Na kraju vojnog roka, osuđen je na izdržavanje zatvorske kazne s prisilnim radom u vremenu od četiri godine, jer je odbio govoriti protiv kardinala Alojzija Stepinca. U zatvoru u Nišu doživio je torturu kroz tri dana batinanja, do duboke nesvijesti i kome.[3]

Nakon izlaska iz zatvora nastavio je i završio studij teologije. Za svećenika je zaređen 1959. godine. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je 10 godina robijanja u 7 zatvora.[4] 1962. je godine Rankovićev policijski režim pomilovao dio robijaša u KPD-u Zenici, no ne i Slavka Miletića, Tomislava Vidovića, Andriju Radoša, Antu Bakovića i Vinka Vicu Ostojića.[5]

Pastoralno djelovanjeUredi

Djelovao je u župama Kaknju, Korićanama, Janjevu na Kosovu i u Maglaju. U Janjevo je došao nakon što je protjeran iz BIH, jer je bio nepoćudan režimu zbog predanog svećeničkog rada. Osnovao je dječji zbor "Bijeli anđeli", koji je postao poznat u cijeloj bivšoj državi. Osnovao je i "Katon" (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak singlica - gramofonskih ploča sa stotinjak pjesama pod nazivom "Duhovne hrvatske pučke pjesme".[6] Opet je osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon povratka, djelovao je u župi Maglaj, gdje je izgradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Snimio je Bibliju u kasetama, prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku.

Prestao je sa službovanjem u župi 1983. godine, kada je umirovljen zbog bolesti.

Aktivni umirovljenikUredi

Od 1983. godine don Anto Baković bavi se pitanjima pronatalitetne politike. Uređuje i izdaje mjesečnik Narod, glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod.

Napisao je knjige: "Za jednu bolju Hrvatsku", "Hrvatska demografska čitanka", "Jedno dijete više", "Programska načela Hrvatskog populacijskog pokreta", "Drinske mučenice", "Ostaje li Hrvatska bez majki", "Dječak s Drine" (autobiografija), "Svećenici - žrtve rata i poraća", Hrvatski martirologij XX. stoljeća i "Batinama do oltara".

Na knjizi "Hrvatski martirologij XX. stoljeća" radio je 17 godina. Na 1100 stranica piše o 664 mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.[7]

Osnovao je udruge: Hrvatski populacijski pokret, Pronatalitetni pokret "Jedno dijete više", Martyrium Croatiae te Apostolat ljubavi "Jedna obitelj više".

Proslavio je 50. godina svećeništva zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine.[8]

Preminuo je 26. siječnja 2017. godine u svećeničkom domu u Zagrebu, te pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Sućut njegovom nadbiskupu i svim ožalošćenima izrazili su i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov i brojne druge osobe ističući njegovu marljivost, ustrajnost i veličinu. Ostat će zapamćen njegov nemjerljivi doprinos hrvatskom narodu promicanjem natalitetne politike i suočavanja sa svim totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća, a na poseban način s komunizmom, čija je žrtva i sam bio.[9]

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi