Antonio Canova

talijanski kipar, slikar i arhitekt

Antonio Canova (Possagno kraj Trevisa, 1. studenog 1757.Venecija, 13. listopada 1822.), talijanski kipar, slikar i arhitekt; glavni predstavnik neoklasicizma u kiparstvu.

Antonio Canova
neoklasicizam
Antonio Canova
Autoportret iz 1792.
Rođenje 1. studenog 1757., Possagno, Italija
Smrt 13. listopada 1822., Venecija
Nacionalnost talijansko
Vrsta umjetnosti kiparstvo, slikarstvo
Praksa Rim, Venecija, Napulj i Pariz
Utjecao akademizam
Utjecali Michelangelo, Gianlorenzo Bernini
Poznata djela Venus Victrix
Amor i Psiha
Tri gracije
Portal o životopisima

Životopis uredi

 
Venus Victrix, Galleria Borghese, Rim

Školovao se u djedovoj klesarskoj radionici i u poznatim venecijanskim radionicama, te kao priznat umjetnik 1779. godine dolazi u Rim.[1] Djelovao je u Rimu, Veneciji, Napulju i Parizu.

Bio je glavni portretist papa, europske aristokracije i vojničke elite. Pod utjecajem antičke skulpture stvorio je vlastitu inačicu klasicističke skulpture u kojoj prevladava naturalističko oblikovanje. Radio je savršene i dopadljive aktove i mitološke kompozicije.

U doba ampira radio za Napoleona i njegov dvor dajući glavni ton skulpturi.[1] Za života je bio slavan, dvorski kipar i imao je golem utjecaj na generacije kipara akademista 19. stoljeća. Bio je jedan od vodećih kreatora kulture politike Papinske Države; napose je zaslužan za uspješne pregovore i povratak velikog dijela umjetničkih djela u Vatikanske muzeje nakon 1815., a koje su prethodno otuđile Napoleonove trupe.[2]

Canova je umro u Veneciji 13. listopada 1822., a pokopan je u rodnom Possagnu, u Tempio di Canova, maloj rotondi-grobnici izvedenoj prema njegovim nacrtima nadahnutima oblicima rimskoga Panteona;[3] danas Muzej Canova.

Djela uredi

 
Amor i Psiha, mramor, 1,55 x 1,68 x 1,10 m, Louvre.

Iz razdoblja ampira potječu i portreti Napoleona, Pauline Bonaparte-Borghese kao Venere, Napoleonove majke i mnoge druge skulpture. Upravo ta njegova djela, nastala u neposrednom kontaktu s modelom, djela su koja u Canovinu opusu zauzimaju važna mjesta. Jer riječ je o realistčnim portretima ili portretnim poprsjima koja uz opis nedvojbeno slijede i Canovinu težnju za psihološkim poniranjem i karakterizacijom pojedinog lika.[3]

Canova majstorski obrađuje površinu, pretjerano idealizira likove i stvara nova kompozicijska rješenja savršeno modeliranih aktova (Talijanska Venera; Amor i Psiha; Tri Gracije; Orfej i Euridika; Venus Victrix i dr.). No njegova se virtuoznost očituje u izrazitoj težnji za dopadljivošću i rijetko oblikuje realistična djela kao što su nadgrobni spomenici kardinala Klementa XIII. u crkvi Svetoga Petra u Rimu i Klementa XIV., te poprsja Napoleona i hrvatskog generala Jurja Vrkljana[nedostaje izvor], na kojima postiže bitna kiparska rješenja s pomodnim tragičarskom patosom, što mu donosi još niz sličnih narudžbi.

Izvori uredi

 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Antonio Canova
  1. a b Canova, Antonio, on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; Pristupljeno 28. studenoga 2016.
  2. Yvonne zu Dohna Schlobitten. 2006. Canova und die Tradition: Kunstpolitik am päpstlichen Hof (njemački). Peter Lang GmbH. Bern. ISBN 3631551169
  3. a b Antonio Canova - Na danasnji danArhivirana inačica izvorne stranice od 29. studenoga 2016. (Wayback Machine), hrt.hr arhiv, 13. listopada 1998.; Pristupljeno 28. studenoga 2016.

Vanjske poveznice uredi