Otvori glavni izbornik

Slovenska Bela garda bila je paravojna kolaboracijska postrojba pod talijanskom upravom. Osnovana je kao dio antikomunističkih dragovoljnih postrojba (MVAC) u Ljubljanskoj Provinciji 6. kolovoza 1942., osloncem na strukture Slovenske ljudske stranke, čije je vodstvo sastavilo popis jugoslavenskih vojnih časnika-slovenaca koji su oslobođeni iz talijanskog vojnog zarobljeništva kako bi preuzeli zapovijedanje antikomunističkim postrojbama.

Povjesničari bilježe da je znatan doprinos u motivaciji Slovenaca da se priključe Beloj Gardi dolazio iz činjenice da su partizani u Sloveniji provodili teror, ubijajući ljude za koje su ocjenjivali da surađuju s okupatorom ili da su "klasni neprijatelji"; često su lokalni svećenici ohrabrivali ljude da se pridruže Beloj gardi.[1]

U ruralnim područjima je teren nadzirala Seoska straža (slov. "Vaška straža), a mobilna postrojba se nazivala "Legija smrti" (vjerojatno po amblemu koji je prikazivao mrtvačku glavu s bodežom u čeljustima) ili "Bela garda". Ubrzo je naziv "Bela garda" postao uobičajen za sve pripadnike MVAC u Sloveniji pod talijanskom upravom.

Nakon kapitulacije Italije, većina članova MVAC se okupila oko dvorca Turjak, gdje su namjeravali dočekati savezničko slijetanje. Međutim su ih napali i raspršili slovenski partizani.

Tijekom Drugog svjetskog rata poginulo je u borbi s 813 boraca, najveći dio (414) u bitci za Turjak. Nakon predaje u svibnju 1945. godine, pripadnici su odvedeni na Kočevski Rog, gdje su mahom pobijeni.

U lipnju 1943 jedinice MVAC su u Sloveniji brojale 6.134 boraca.

Nacistička Njemačka je nakon kapitulacije Italije okupirala bivšu Ljubljansku provincijiu, te je elemente Bele garde uklopila u Slovensko domobranstvo, postrojbe u sklopu SS na čelom s generalom Leonom Rupnikom.

Vidi jošUredi

Vanjske povezniceUredi

  • Jozo Tomasevich (2010.). Rat i revolucija u Jugoslaviji, Okupacija i koloboracija, 136-140. Liber EPH pristupljeno 14. srpnja 2018.