Otvori glavni izbornik

Fra Berislav Kalfić, krsnim imenom Anto (Vijaka Donja, Vareš, 18. siječnja 1927. - Vijaka, 10. travnja 2012.), hrv.bh. katolički svećenik, franjevac, kroničar, [1] član franjevačke Provincije Bosne Srebrene.[2] Bio je svećenik staroga kova i snažnoga memoarskog damara.[3]

ŽivotopisUredi

Rodio se u Donjoj Vijaci kraj Vareša, od roditelja Mije Kalfića i Kate r. Pendić. Kršten istog dana, dan poslije sv. Ante Pustinjaka. Živio je izvan sela, izvan roditeljske kuće, u kući daidže Mate. Kuća je bila pokraj rječice Tribije (Bare), u osami u šumi. Njegovi su imali mlin i stupu, koja valja sukna, što im je bilo zanimanje. Tako je živio do odlaska u školu.[4] U rodnoj Donjoj Vijaci završio osnovnu školu. U Visokom od 1939. do 1945. pohađao je u Visokom Franjevačku klasičnu gimnaziju. Bio na Križnom putu 1945. koji je preživio, imavši više sreće od njegove subraće koje se nisu nikad vratile s tog mučilišta.[1] 3. travnja 1945. gimnazija je prekinula s nastavom. Titovi partizani bili su nadomak Sarajevu. Profesorski Zbor gimnazije, odnosno Uprava franjevačke provincije Velike Bosne Srebrene kojoj je pripadala, odlučili su da kućama pođu đaci koji mogu doći još do svojih mjesta (još slobodna od totalitarnih komunista). Preporučili su odlazak ka rijeci Savi (Derventa - Tolisa) gdje je planirana obrambena crta onim đacima čija su mjesta boravišta u zonama ratnih operacija ili su ih partizani zauzeli i zaveli totalitarnu komunističku vlast neka zajedno sa hrvatskom vojskom (i s njemačkom vojskom i četnicima ) te s velikim djelom naroda iz mnogih mjesta ( vojska se povlačila pod borbom). Hrvatske vlasti ondje su planirale uspostaviti obrambenu crtu gdje će pod svaku cijenu braniti i obraniti dio Bosne. Kalfić, kao i drugi Varešani i uopće đaci iz srednjobosanskih distrikata nisu mogli u svoje domove zbog opasnosti od ratnog vihora i meteža pa su se zaputili ka Savi 5. travnja. Pošlo je oko oko 60 đaka i klerika pješačeći. Obrambena crta nije uspostavljena, nisu stigli u Tolisu nego su redovničke starješine poslale novu direktivu da se ide u u Zagreb gdje će nastaviti daljnje školovanje. 17 dana putovali su do Zagreba. Zbivanja je zapisao u dnevniku o povlačenju.[4] U Kraljevoj Sutjesci odjenuo je 2. kolovoza 1945. godine franjevački habit. Stupio je u novicijat, prvi poslije rata na Balkanu vjerojatno i u Europi.[4] Tu je proveo godinu novicijata. U istom mjestu položio je prve zavjete 1946. godine. U Sarajevu je studirao teologiju od 1946. do 1952. godine.[1] Studirali su u novoj podignutoj zgradi na Kovačićima, Sarajevo. Studij je počeo 1946. a studirali su u skučenim prostorima jer je JNA veći dio zgrade za svoju vojarnu. 1947. su i iz tih malih prostora morali iseliti jer je garnizon JNA oduzeo i ostatak zgrade, pa su bogoslovi studirali na Bistriku u Sarajevo u franjevačkom samostanu sv. Ante. Položivši prve redovničke zavjete 1946., uzeo je drugo ime, onda obvezno redovnicima. Uzeo je ime Berislav, u znak poštivanja i sjećanja na vijačkog župnika svojevremenog fra Berislava Lacića, koji ga je uputio u fratre, i koji mu je pomogao ocu u plaćanju "školarine" za nj u visočkom Sjemeništu. 1949. je dobio poziv za JNA, dok je bio na 4. godini Bogoslovije. Srećom po njega, služio je đački rok od 12, umjesto redovnog od 18 mjeseci. Služio je vojsku u Raškoj i Novom Pazaru. Iznenađujuće, dobio je mjesto obuke u specijalnoj postrojbi, kvalifikacija - komandos: "upadi i djelovanje iza neprijateljskih crta", kao što su sabotaže, diverzije, napadi i uništenje važnih operativnih stožera itd. Znao je jahti i plivati, a na obuci u Novom Pazaru na vrletima planine Sjenice prošao je tečaj skijanja. Trebao je još i na padobranski tečaj u Skoplje, ali nije bilo više mjesta za tu obuku i spasio ga je spomenuti đački rok. Srpnja 1947. poslan je na mjesečnu omladinsku radnu akciju. 25 njih bogoslova u "teološkoj četi" bili su na izgradnji pruge Doboj - Banja Luka. Radili su na dionici Kulaši/ Vijačani, te na omladinskoj radnoj akciji izgradnje pruge Šamac - Sarajevo. Radili su na lokaciji Alipašin most. U istom je gradu položio je svečane zavjete 8. prosinca 1951. godine, zaredio se za đakona i za svećenika 20. travnja 1952. godine iz ruku nadbiskupa Marka Alaupovića.[4] U Bugojnu je Kalfić bio župni vikar (1952.-1955.), župni vikar bio je u Tuzli (1955.-1957.; 1977.-1979.), Breškama (1957.-1958.; 1977.; 2000.-2005.), Varešu (1958.; 2005.-2009.), Dubravama (1985.-1988.) i u Vijaci od 2009. pa do svoje smrti. Župnik je u Breškama (1957.-1958.), Zoviku (1958.-1961.), Šimićima kod Banje Luke (1962.-1964.), Dobretićima kod Jajca (1964.-1967.), Svilaju kod Odžaka (1967.-1973.) i u Špionici (1982.-1985.). Samostanski i župni vikar bio je na Šćitu u Rami (1961.-1962.), Kraljevoj Sutjesci (1973.-1977.) i u Tuzli (1981.-1982.). U Innsbrucku je u Hrvatskoj katoličkoj misiji bio pastoralni pomoćnik (1979.-1981.). Upravitelj svetišta u Olovu 1988. - 2000. godine.[1] U ratu mu se pastoralni nije ograničio samo na na dvorište Gospina svetišta čijim se upraviteljem bio, nego mu se ratni radijus kretanja uza sve rizike neočekivano povećavao, a jurisdikcija širila: pored pripadajuće filijale Oćevije, na filijalu Magulica, zatim i na župu Jelaške, pa u jednom trenutku i na njegovu rodnu župu Vijaku. Potvrdio je svoje dragocjeno fratarsko poslanje – čuvara povijesti. Da nije bilo fra Berislavovih zapisa, vrlo teško bi se čulo za hrabri vod HVO-a "Fra Matija Divković" i za hrvatske živote uzidane u bedeme obrane Olova.[3] U Olovu je u ratu ostalo svih 37 Hrvata-katolika, i s njima svećenici fra Bernardin Matić i fra Berislav Kalfić, koji nisu htjeli ni pomisliti napustiti Olovo i ostaviti crkvu/svetište Gospina, kao ni svoju pastvu.[5] Dok je bio čuvar Gospina svetišta u ratnom Olovu istaknuo se hrabrošću vođenja skrbi o raspršenoj pastvi u dolini rijeke Krivaje. Pohađao je, dijelio svete sakramente i tješio je sve vrijeme vjernike Oćevije, Magulice i Jelašaka, koji nisu pobjegli sa svojih ognjišta 1993. godine. U ratnom je dnevniku zapisao da su svi olovski svećenici odlučili i obznanili u župnim obavijestima da usprsko drugoj ratnoj godini, mržnjama i razaranjima koji nisu prestajali, sravnjivanom Olovu, da će održati slavlje za Veliku Gospojinu, pa tko dođe, a pa i ako ne dođe nitko, jedan od nas slavit će misu, a drugi će biti kod oltara i on će predstavljati narod – puk Božji, odnosno na taj način sudjelovati u misi. Svećenički primjer nadahnut Duhom Svetim koji daje duh snage, ljubavi i trijeznosti (2Tim 1,7), pastva je pokazala također veliku hrabrost. Tako su u odnosu na 1992. godinu, kad je bilo tek 20 prisutnih, na 1993. je bilo na četiri mise 168 hodočasnika. Najzapaženiji na pučkoj misi bili su vjernici u maskirnim odorama, bojovnici olovskog voda HVO-a 'Fra Matija Divković'. Nazočili su i predstavnici građanskih i vojnih vlasti, kompletan stožer olovske brigade, muslimanske odnosno Armije BiH, čelnici olovskog MUP-a, načelnik općine sa svojim suradnicima te također i olovski hodža Avdo Velić, priličan broj susjeda muslimana, a nisu izostali ni nekolicina pravoslavnih koji su hrabro ostali u Olovu 2011. godine objavio je knjigu „Dva rata – tri dnevnika“, u kojoj je opisao svoja sjećanja na Drugi svjetski rat i ratne devedesete godine. Umro je 10. travnja 2012. godine u rodnoj župi Vijaci.[1] Ispraćaj iz župne crkve u Vijaci bio je 12. travnja 2012., misa zadušnica i obred sprovoda tog dana u samostanskoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci.[2] Pokopan je u Kraljevoj Sutjesci.[1]

Kalfićeve zapise o dolasku partizana i povlačenju svećenika iz Visokog, kao i o tome kako su ih partizani mobilizirali prenio je Ivan Tomislav Međugorac u svojim dnevničkim zapisima Sjećanja jednoga bosanskog fratra na ratne godine 1941. – 1945..[6] Prvi dio dnevnika prvi put bio je objavljen 1983. u emigrantskoj Hrvatskoj reviji pod pseudonimom.[7] Dijelovi Kalfićeva ratnog dnevnika objavljeni su u podlistku lista Bobovac, nakon podlistka s ratnim dnevnikom vareškog župnog vikara fra Ilije Piplice.[3]

DjelaUredi

  • Dva rata, tri dnevnika, HKD Napredak, Vareš, 2011.[8]
  • Bioritmija ritma mojega života, Breške, 2002., kratka autobiografija, u rukopisu[2]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Facebook Franjevačka prisutnost u Bosni - FRA BERISLAV KALFIĆ (1927-2012) , objava 10. travnja (preuzeto 11. prosinca 2018.)
  2. 2,0 2,1 2,2 KTA PREMINUO FRA BERISLAV (ANTO) KALFIĆ (1927. - 2012.), 11. travnja 2012. (preuzeto 11. prosinca 2018.)
  3. 3,0 3,1 3,2 Bobovački list br. 192 Uvodnik (preuzeto 11. prosinca 2018.)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Radio Bobovac In memoriam Fra Berislav Kalfić, 10. travnja 2016. (preuzeto 11. prosinca 2018.)
  5. Bobovački list fra Berislav Kalfić: SVJEDOČANSTVA: OLOVSKE RATNE GODINE (II) POČELO JE...br. 193 (pristupljeno 4. prosinca 2017.)
  6. ČSP br. 3. (2012.) Marija Tomić, prikaz knjige "Ivan Tomislav MEĐUGORAC, Sjećanja jednoga bosanskog fratra na ratne godine 1941. – 1945., vlastita naklada, II. dopunjeno izdanje, Kreševo – Zagreb, 2009." , str. 803.-804.
  7. Bilten Udruge đaka franjevačke klasične gimnazije - Visoko, Broj 16/2014. Jozo Džambo: Fra Berislav Kalfić, Dva rata – tri dnevnika (Jozo Džambo) , ISSN 1332-3830, Zagreb, rujan 2014., 89-97, str. 89.
  8. Superknjižara

Vanjske povezniceUredi