Otvori glavni izbornik

ŽivotopisUredi

Rani život, školovanje i emigracijaUredi

Bože Vukušić rodio se 1962. godine u mjestu Šestanovcu u Zagori gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završava u Zagrebu, te nakon tadašnje JNA, upisuje studij na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu. U vrijeme studija objavljivao je novinarske priloge u splitskoj Omladinskoj iskri, zagrebačkom Poletu i beogradskoj Mladosti. U travnju 1983. godine prekinuo je studij i otišao u tadašnju SR Njemačku, gdje je zatražio politički azil i počeo surađivati u londonskoj Novoj Hrvatskoj. Uskoro je pristupio Hrvatskom državotvornom pokretu (HDP) i inicirao osnivanje europskog uredništva neslužbenoga glasila HDP-a Hrvatski tjednik čije je sjedište bilo u Australiji.

Nakon što je UDBA 27. srpnja 1983. godine ubila Stjepana Đurekovića u Münchenu, nastupio je novi ciklus podzemnoga rata izmedu jugoslavenske tajne policije i organizacija hrvatskog iseljeništva. Vukušić je uhićen i optužen za organiziranje protuudbaškog udara u kojemu je 7. kolovoza 1983. godine u Karlsruheu smrtno stradao jedan UDBA-in agent. Tri godine je proveo u samici istražnoga zatvora Stammheim pokraj Stuttgarta, a na koncu je osuđen na doživotnu robiju. Iz zatvora je suradivao u nizu iseljeničkih publikacija, poput australskog tjednika Hrvatski vjesnik, mjesečnika Hrvatska budućnost u SAD-u, Hrvatski put u Kanadi i Hrvatsko pravo u Španjolskoj, tromjesečnika Republika Hrvatska u Argentini i Hrvatska revija u Španjolskoj, itd. Posebice zapažene članke objavljivao je tijekom druge polovice 1980-ih godina u Hrvatskom tjedniku iz Melbournea. U zatvoru je pohađao studije suvremene povijesti, politologije, sociologije, psihologije, filozofije, komunikologije i engleskoga jezika na sveučilištima u Stuttgartu i Hagenu. Predsjednik HDP-a Nikola Štedul imenovao je Božu Vukušića 3. listopada 1987. godine pročelnikom Odjela za politička i načelna pitanja. U toj ulozi, pod krilaticom "Ususret neovisnoj hrvatskoj državi", preradio je Statut i Program HDP-a, te je zagovarao podršku nacionalno-osloboditeljskom pokretu u Domovini kojega je predvodio dr. Franjo Tuđman. Vukušić je, na zahtjev Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ) i uz podršku vrha novostvorene hrvatske države, nakon sedam godina i osam mjeseci zatvoreništva, 16. ožujka 1991. godine, oslobođen iz zatvora.

Povratak u domovinuUredi

Po povratku u Hrvatsku, pristupio je Zboru narodne garde (ZNG) kao zapovjednik jedne jedinice za posebne namjene, a potom je radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) i Hrvatskoj izvještajnoj službi (HIS). Kao djelatnik hrvatskih sigurnosno-obavještajnih službi, Vukušić je, među ostalim, stekao diplomu "obavještajnog analitičara".

Bože Vukušić je od studenoga 1994. do svibnja 2002. godine radio u državnoj Komisiji za utvrdivanje ratnih i poratnih žrtava, gdje je vodio projekte osnivanja istraživackih centara u svim županijama, otkrivanja i istraživanja skupnih grobnica te je bio tajnik Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora SFRJ u inozemstvu. Kao službenik Komisije, ali i dopredsjednik Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva kojemu je 1997. godine bio jedan od utemeljitelja.[1] Vukušić je među ostalim vodio prikupljanje dokumentacije i podataka o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu i prijenos njihovih posmrtnih ostataka u domovinu.

Kao službenik Hrvatskog sabora imao je od 1998. do 2005. godine dužnost koordinatora za pripreme komemoracije za žrtve Bleiburške tragedije u Austriji, a tu je dužnost nastavio obavljati od 2006. godine do danas 2018. godine kao glavni tajnik-glasnogovornik Počasnog bleiburškog voda (PBV), jer je sudjelovao u obnoviteljskom saboru Počasnog bleiburškog voda u listopadu 2004. godine u Klagenfurtu, kada je izabran za njegova tajnika-glasnogovornika. U toj ulozi vodio je kupnju zemljišta (2004., 2005. i 2007.), obnovu i dogradnju spomenika (2005.), izgradnju kapele (2007.) u spomen na žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskog vojnog groblja (2010.) na Bleiburškom polju u Austriji. Trenutačno je voditelj Predstavništva PBV-a u Republici Hrvatskoj i glavni tajnik Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva i udruge Hrvatski križni put.

Vukušić je bio jedan od glavnih svjedoka protiv posljednjih šefova Udbe u Zagrebu i Beogradu, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koje je 2016. godine Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio na doživotnu robiju zbog sudjelovanja 1983. godine u ubojstvu na hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.

Nagrade i priznanjaUredi

Dobio je brojna priznanja i državna odličja, među ostalim, zahvalnice Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran, Ravnateljstva za inozemnu pastvu Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatskog kluba za međunarodnu suradnju i Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva. Vodstvo Počasnog bleiburškog voda odlikovalo ga je najvećim odličjem - Zlatnom medaljom, a Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman - Spomenicom domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata i Redom hrvatskoga trolista.

Osobni životUredi

Bože Vukušić je otac troje djece: Domagoja, Višeslava i Anamarije. Vukušićeva supruga Anka, djevojački Vujić, koja je odrasla u Parizu u hrvatskoj emigrantskoj obitelji podrijetlom iz Kijeva pokraj Knina, također je prigodom jednoga posjeta Domovini 1983. godine bila uhićena te je, pod optužbom da je u Parizu posječivala grob Bruna Bušića i "širila protujugoslavensku propagandu", na Rijeci osuđena na godinu i pol dana zatvora. Kaznu je u cijelosti izdržala u ženskoj kaznionici u Slavonskoj Požegi.[1]

DjelaUredi

Samostalna djela:

  • Tajni rat UDBE protiv hrvatskoga iseljeništva, Zagreb, 2001. (2. izd. 2002., 3. dop. izd. 2002.)
  • Tajni rat UDBE protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2002.
  • Bleiburg Memento: fotomonografija, Zagreb, 2005. (2. proš. izd. 2009.)
  • Hrvatsko revolucionarno bratstvo – Rat prije rata, Zagreb, 2010.
  • Likvidacija Brune Bušića: opstruirana istraga i sudska farsa u Hrvatskoj, Zagreb, 2012.
  • Tajne iz Udbinih arhiva - Egzekucije bez suđenja: četrdeseta obljetnica "Akcije Fenix 72", Zagreb, 2012.
  • Miro Barešić - Sve za Hrvatsku, Zagreb, 2013.
  • Zločini komunističke mafije: od slučaja Đureković do "lex Perković", Zagreb, 2013.
  • Čuvari bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952.-2017., Zagreb, 2017.

Suautor je knjiga:

  • Bruno Bušić - branitelj hrvatskoga identiteta, Zagreb, 2000. (suautori: Josip Jurčević i Vlado Šakić)
  • Čuvari bleiburške uspomene, Zagreb, 2003. (2. proš. izd. 2005.) (suautori: Josip Jurčević i Bruna Esih)
  • Bleiburg - tragedija i nada, Zagreb, 2008. (suautori: Ante Kutleša, Zvonko Dragčević, Ratko Janjić - Jobo, Blaženka Salavarda i Josip Jurčević)
  • Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.-1992., Zagreb, 2013. (suator: Vice Vukojević)

Stručni suradnik u sljedećim izdavačkim projektima:

  • Čuvari Jugoslavije - suradnici Udbe u Bosni i Hercegovini, (2003.)
  • Udbini sinovi, Ljubuški, 2004.
  • Dosje 240271, Zagreb, 2015.

Izvršni urednik u knjigama:

  • Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj: zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine, Zagreb, 2006. (također na njem. i engl. jeziku)[3]
  • Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, Zagreb, 2007.
  • Naruči ubojstvo u Ljubljani, Zagreb, 2014.

Također kao stručni suradnik (istraživač i autor tekstualne podloge za scenarij) sudjelovao je u pripremi dokumentarnih filmova:

  • Bruno Bušić - život, djelo i mučko ubojstvo (1992.)
  • Akcija Feniks 72 (2011.)
  • Križni put - zločin bez kazne (2013.)
  • Zabranjeno sjećanje (2013.)
  • Miro Barešić - Sve za Hrvatsku (2013.)
  • Lex Perković (2013.)
  • Čuvari bleiburške uspomene (2017.)
  • Televizijskog serijala Jugoslavenske tajne službe I-X (2012.).

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Životopis Bože Vukušića. Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Arhivirano iz izvornika 5. rujna 2012., preuzeto 21. travnja 2018.
  2. Bože Vukušić dobitnik nagrade Bili smo prvi kad je trebalo, koprivnica.net, 4. rujna 2013., preuzeto 20. rujna 2013.
  3. Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva: knjige. Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Arhivirano iz izvornika 7. siječnja 2013., preuzeto 21. travnja 2018.