Boris Magaš
Boris Magaš (Karlovac, 22. kolovoza 1930. − Rijeka, 24. listopada. 2013.), hrvatski arhitekt, akademik.
| Boris Magaš | |
 Boris Magaš | |
| Rođenje | 22. kolovoza 1930., Karlovac |
|---|---|
| Smrt | 24. listopada 2013. |
| Poznat(a) po | arhitekt Poljudske ljepotice |
| Zanimanje | arhitekt |
| Djeca | Michela Magaš |
| Portal o životopisima | |
Životopis uredi
Rođen je 22. kolovoza 1930. godine u Karlovcu. Na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1955. godine. Asistent na Katedri za projektiranje istog fakulteta postaje 1956., a asistent na Katedri za teoriju i povijest arhitekture 1961. Sudionik je Salzburškog seminara Američkih studija 1964. Godine 1967. postaje šef projektne grupe projektnog biroa “Interinženjering” u Zagrebu, a 1969. vodeći je projektant Građevno projektnog zavoda u Rijeci. Na mjesto izvanrednog profesora za predmet “Elementi visokogradnje” na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci dolazi 1974. Doktor je tehničkih znanosti iz područja arhitekture i urbanizma 1977., a od 1978. je izvanredni profesor za predmete “Elementi visokogradnje” i “Zgradarstvo” na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci. Od 1981. znanstveni je savjetnik (reg.br. CR 2575). Redoviti je profesor kolegija “Teorija arhitekture” i “Projektiranje VIII i IX” na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1983. godine. Izvanrednim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti postaje 1988., a savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika Republike 1990. godine. Za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1991. godine.[1] Od 2001. bio je profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Djela uredi
- Muzej oslobođenja u Sarajevu (sa Šmidihenom i Horvatom) 1963.
- Hotelski kompleks Solaris,[2] Šibenik, 1967.
- Hotelski kompleks Haludovo,[3] Malinska (Krk), 1968.
- Dječji vrtić i jaslice Vjeverica,[4] Mihaljevac, Zagreb, 1973. – 1975.
- Gradski stadion u Poljudu, Split, 1979.
- Crkva sv. Nikole Tavelića i samostan na Turniću,[5] Rijeka, 1986.
- Dominikanska crkva blaženog Augustina Kažotića,[6] Volovčica, Zagreb, 1998.
Nagrade i priznanja uredi
- Nagrada “Viktor Kovačić” 1963.
- Savezna nagrada “Borba” 1967. i 1979.
- Medalja grada Šibenika 1969.
- Medalja Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu 1969.
- Diploma i plaketa Savezne privredne komore 1972.
- Republička nagrada “Borba” 1973.
- Nagrada “Nikola Tesla” 1979.
- Zlatni grb grada Splita 1979.
- Nagrada “Vladimir Nazor” 1979.
- Velika nagrada Zagrebačkog salona 1980.
- Nagrada za životno djelo “Vladimir Nazor” 1991.
- Nagrada za životno djelo “Viktor Kovačić” 1993.
- Nagrada Sveučilišta u Zagrebu “Fran Bošnjaković” 1997.
- Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića 1997.
Izvori uredi
- ↑ Redoviti članovi, www.hazu.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. siječnja 2012. Pristupljeno 10. srpnja 2011. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Najbolji hrvatski hoteli, www.pogledaj.to
- ↑ Koliko Hrvatska ima Haludova, www.virovitica.net
- ↑ www.wolfgangthaler.at. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. listopada 2014. Pristupljeno 25. listopada 2013. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Povijest župe sv. Nikole Tavelića u Rijeci. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. ožujka 2016. Pristupljeno 15. kolovoza 2021. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Izgradnja samostana i crkve, www.kazotic.org
Vanjske poveznice uredi
- Vijenac, Boris Magaš, arhitekt, Naša politika o arhitekturi nema pojma, Razgovarao Alen Žunić
- Haludovo
Dopusnica nije važeća!
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.