Branimir Župančić

Branimir Župančić (Srebrenica, 12. siječnja 1912. – Banja Luka, 10. veljače 1990.), hrvatski katolički svećenik iz BiH, glazbenik, crkveni pravnik, kroničar, spasio brojne ljude u Drugome svjetskom ratu, žrtva jugokomunističkih progona

Životopis

Otac Milan, podrijetlom Slovenac i mati Hedviga r. Hromatko živjeli su u Srebrenici, gdje mu je otac bio na službi. Rodio se 1912. godine. Već s jednom godinom života ostao je bez oca, pa je mati s djecom odselila u Banju Luku. U Banjoj Luci je odrastao i završio osnovnu školu. Odlučio je biti svećenikom te je u Travniku završio sjemenišnu gimnaziju. Bio je izvrstan đak. U Sarajevu je završio filozofski i bogoslovni studij u Sarajevu 1935. godine. Bio je i izvrstan student. Vrlo glazbeno nadaren. U Travniku je svirao prvu violinu.

Vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić. zaredio ga je za svećenika Banjolučke biskupije 6. travnja 1935. U župnoj crkvi u Banjoj Luci proslavio je 22. travnja iste godine mladu misu. Obnašao niz svećeničkih dužnosti. Bio je kapelan i vjeroučitelj u Banjoj Luci (1935. – 1936.). Potom ga je biskup Jozo Garić poslao na specijalni studij u Rim (1936. – 1939.). U tom je vremenu diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U Rimu je postigao licencijat iz crkvenoga prava. Studij je morao prekinuti zbog političkih razloga i vratiti se siječnja 1939. kući, jer je bio prognan iz Italije. Bio je pomoćnik banjolučkog župnika mons. Antuna Josipa Milorada, a kapelan je bio Alfred Pichler, poslije banjolučki biskup. Kad je župnik umro 19. travnja 1939., bio je privremeni župnik u Banjoj Luci, jer je za dugo bolujućeg župnika trebalo srediti knjige i račune, dok je Pichler ostao kapelanom.

Od 1. rujna te godine imenovan je župnikom i vjeroučiteljem, te ispovjednikom časnih sestara Klanjateljica Predragocjene krvi Isusove u Bosanskoj Gradiški. Prije njega župnik u Bos. Gradiški bio je mons. dr. Nikola Bilogrivić. U Bosanskoj Gradiški bio je Župančić župnik od 31. kolovoza 1939., tik pred početak Drugoga svjetskog rata u Europi. Budući da je mons. Bilogrivić pripadao papinoj pratnji, trebalo je da ga prema ondašnjim crkvenim propisima sam papa potvrdi kao župnika.

Zbog potreba mjesnog Hrvatskog pjevačkog društva Posavac, čiji je mješoviti zbor trebao imati koncert u Cerniku koncem studenog 1939. prigodom otvorenja Hrvatskog doma, postao je i dirigentom, zbog iznenadne potrebe. Održali su više koncerata. Prostorije su imali u Hrvatskom domu kraj crkve, a sve je bilo na njemu: predstave pripraviti te razne priredbe i koncerte. Jednu mu je skladbu skladao Albe Vidaković na riječi pjesme „Kod ćuprije“ od Alekse Kokića. Kopiju je darovao Boži Milanoviću. Posvećena je „Posavcu“ i Župančiću. Nisu je nikad izveli jer je bilo već ratno vrijeme. U HPD Posavcu su pjevali i neki muslimani i pravoslavni, jer nije birao po vjerskom kriteriju, nego po glazbenom, kakav glas tko ima. U HPD-u je neko vrijeme pjevala je i operna pjevačica, splitska sopranistica Vera Košić, čiji je suprug službovao u Bosanskoj Gradiški. Nastavu vjeronauka držao je na gimnaziji u Bos. Gradiški, u Gornjim Podgradcima, u Cerovljanima, Vrbaškoj, u Orahovoj (25 km). Dok nisu došli profesori za odgovarajuće predmete, predavao je na gimnaziji matematiku, fiziku, nauk o državi i talijanski.

Kad je počeo Travanjski rat 1941., prijetila je opasnost od zračnog napada. Policija je vraćala ljude kućama zbog rata te je bilo malo vjernika na misi. Župančić je pošao sreskom načelniku i zamolio ga neka svi porade na tome da se sačuva red i da ne bude izgreda. Nije bilo obreda u crkvi na Veliki petak jer je prijetilo bombardiranje Bos. Gradiške. Aktiviran je tog dana eksploziv ugrađen u most blizu crkve. Bosanska Gradiška je bombardirana. Vojska Kraljevine Jugoslavije htjela je braniti grad pa je postavila topove blizu grada vojnici su se poredali uz kej nad Savom, a građani su evakuirali grad i sklonili se po obližnjim selima. Četnici su prijetili da će ubiti njega i časne sestre pa se sklonio s njima u Kozince, skupa s direktorom gimnazije Atanackovićem iz Niša. Seljaci su stražarili. Na Veliku subotu svi su pobjegli smo preko Mačkovca i Save u Slavonski Mačkovac i smjestili se u školi, a on kod župnika Matijaševića.

Zatekao se kod Drvara za vrijeme velikosrpskog ustanka četnika i partizana kod Drvara, kad su počinili pokolj nad katoličkim hodočasnicima, većinom Hrvatima. Svjedočenje je kazao don Anti Bakoviću u kaznionici Zenica, a objavljeno je u knjizi A. Baković "Dječak s Drine", Zagreb, 1996. na str. 403 - 405. Župančić je izdržavao kaznu u zloglasnoj zeničkoj kaznionici do 28. studenoga 1957. Don Anto Baković je u istoj kaznionici i u isto vrijeme izdržavao kaznu. Na blagdan sv. Ane 26. srpnja 1941. druga skupina drvarskih hodočasnika hodočastila je kod kapelice sv. Ane na Oštrelju, na pola puta između Drvara i Bosanskog Petrovca, do koga je također vodila uskotračna željeznička pruga iz Drvara koja je bila građena zbog prijevoza drveta do tvornice u Drvaru. Hodočasnike je vodio vlč. Branimir Župančić koji se tih dana našao u posjetu velečasnom Nestoru u Drvaru. Prvo što je rekao Bakoviću jest da to nije bio nikakav ustanak naroda Bosne i Hercegovine, nego napad (uglavnom četnika i nešto partizana) na hodočasnički vlak u kojem su katolici iz Drvara, uglavnom žene i djeca, na dan 26. srpnja krenuli u obližnju kapelicu sv. Ane koja se nalazi u Oštrelju. Krenuli su malom šumskom prugom koja je u to vrijeme išla iz Prijedora preko Sanskog Mosta i Ključa do Bosanskog Petrovca i od Bosanskog Petrovca preko Oštrelja do Drvara. Pošli oni tom prugom, bilo je desetak vagona, u njima većinom žene i djeca, a među muškarcima jedan ustaša i dvojica domobrana, ali bez oružja jer nitko nije išao u borbu nego na hodočašće u Oštrelj. Četnici su poubijali hdočasnike, a vlč. Župančića spasilo je to jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, nego Slovenac.

Ljeti 1941. ustaše iz logora naumile su srušiti pravoslavnu crkvu u Bos. Gradiški te materijal upotrijebiti za bunkere i tražili poduzetnika u Bos. Gradiški koji bi rušio. Kad je Župančić doznao, javno je to u crkvi osudio i apelirao na sve da ne neke preuzmu to nečasno djelo, jer će ih stići prokletstvo Božje. I tako se nitko se iz Bos. Gradiške nije htio prihvatiti rušenja. Na to su doveli jednog poduzetnika iz jednog drugog naselja. Mons. Župančić je potražio tog poduzetnika kad je čuo da je došao u Bos. Gradišku te ga zamolio da to ne čini, jer je to crkva Božja. Nije ga uslišao, a razočarani Župančić je otišao jer nije mogao ništa. Uz to bila je pogibelj da su mu se ustaše zbog toga mogli osvetiti. Kad je počelo je rušenje crkve s vrha tornja, jedna je cigla pala na glavu tog poduzetnika usmrtivši ga na mjestu.

Prijateljevao s Vladom Singerom, koji mu je pisao s Lipara u Rim za primanje „Katoličkog tjednika“. Nakon partizanske diverzije u glavnoj pošti u Zagrebu jeseni 1941. osumnjičen i uhićen i zatočen u zatvoru na Savskoj cesti.

Tijekom rata opet je nastavio studij u Rimu. Nekoliko mjeseci 1942- je studirao, a u župi ga je zamijenio vlč. Anto Dujlović, koji u svoju župu Gumjeru kod Prnjavora nije se mogao vratiti zbog ratnih nedaća. do na sam kraj Drugoga svjetskog rata u Europi, 8. svibnja 1945. godine. Župančić je već napisao svoju doktorsku disertaciju, no nije ju dospio braniti braniti prije ljeta, nego se morao vratiti se u Bos. Gradišku i nije više mogao dovršiti započeto djelo.

Izraziti humanitarac. Dok je trajao rata zauzeo se za sve ljude koje su trpili. Zamjerio se i ustašama ali i komunistima. U ratu je svojim zauzimanjem spasio oko 300 Srba, braneći im i živote i imovinu i vjersko dostojanstvo. Zauzimao se i za Židove u mjestima gdje je djelovao. No kao svećenik komunistima je i kao takav bio trn u oku i uhitili su ga odmah po ulasku partizana u Bosansku Gradišku 8. svibnja 1945. godine. Protiv njega su iznijeli različite lažne optužbe te su ga na sudskom procesu osudili na jedinstvenu kaznu od 18 godina zatvora, poslije smanjenu za pet godina. Srbi kojima je pomogao dolazili su i iz Beograda da bi svjedočili za nj, ali im nisu dali svjedočiti za njega.

Nikad nije napisao molbu za pomilovanje, što su mu preporučivali, jer je smatrao da bi time izrekao priznanje krivnje, a on nije bio niti kriv niti se takvim osjećao. Robijao je u zeničkom zatvoru u najtežim uvjetima, u zloglasnoj tzv. Staklari, više od 12 i pol godina, sve do 28. studenoga 1957. godine.

Na prijedlog nsgr. dr. Ante Orlovca list Suza Dolinska je prva objavila do sada nepoznate istine s prostora Bosanske Gradiške i okolice prije II. svjetskog rata, za vrijeme njega i u poraću. Mons. Župančić je pred kraj svoga života opisao svoja sjećanja na vrijeme dok je bio župnik u Bos. Gradiški (1939. – 1945.), te na svoje uhićenje od strane komunističkih vlasti, nepravednu osudu i svoje dugogodišnje tamnovanje u zeničkoj kaznionici. Zapise je naslovio "Župnik u Bosanskoj Gradiški od 31. VIII. 1939. – 8. V. 1945.“, otipkao pisaćim strojem na listovima formata polovice A 4 i spis je u njegovoj ostavštini u pismohrani Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci.

Uhićen i isljeđivan upravo u Bos. Gradiški, a suđen u Banjoj Luci i zatvoren. Biskupija ga nije opozvala sa službe, no radi potrebe je u njegovu župu poslala drugog svećenika. Kad je izašao iz zatvora i oporavio se, dobio je novu službu. Novo odredište gdje je bio župnik je Varcar odnosno Mrkonjić-Grad.

Za župnika je imenovan 1958. godine. Župnik je bio devet godina. U Banju Luku premješten je 1967. godine. Ondje je ostao do 1987., kada je zbog dobne granice od 75 godina života umirovljen. Obnašao i ine dužnosti u Crkvi. Pored župničkih služba, bio je i dekan Jajačkog, pa Banjolučkog dekanata, Oficijal crkvenoga suda u Banjoj Luci, biskupijski savjetnik. Gotovo 19 godina bio je generalni vikar (zamjenik biskupa). Zlatnu misu proslavio je 1985. godine. Umro je u Svećeničkom domu u Banjoj Luci 10. veljače 1990. godine. Pokopan je u svećeničku grobnicu na groblju Svetoga Marka u Banjoj Luci.