Otvori glavni izbornik

Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine

Crkva sv. Spasa

Crkva Sv. Spasa - ruševine starohrvatske crkve građene u 9. stoljeću. Nalazi se u selu Cetina, na izvoru istoimene rijeke, 8 km od Vrlike (tada poznata kao Vrh Rike[1]), u Zagori, Šibensko-kninska županija. Selo je dobilo ime po rijeci Cetini i starohrvatskoj župi Cetini koju u 10. stoljeću prvi put spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio. To je jedan od najbolje očuvanih spomenika ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj, [2] i jedina crkva iz 9. st. čiji toranj na zapadnom portalu (vestverk - predbrod) još uvijek stoji.

PovijestUredi

 
Unutrašnjost

Ova starohrvatska crkva je izgrađena u zadnjoj četvrtini 9. st. za vrijeme vladavine Branimira, hrvatskog kneza Primorske Hrvatske. Crkvu je podigao "cetinski župan Gastika (Gostiha)" u sjećanje na svoju majku i svoje sinove kako je zabilježeno na pronađenim ulomcima oltarne ograde [3] Svojim načinom gradnje gotovo je istovjetna sa starohrvatskim crkvama iz nedaleke Biskupije kod Knina od kojega je udaljena oko 25 km. U prilog tomu, tijekom iskapanja pronađeno je nekoliko arhitektonskih fragmenata i dijelova kamenog namještaja ukrašenih pleterom. Najvažniji od njih je arhitrav sa posvetnim natpisom iz kojeg se saznaje da je posvećena Kristu i po naređenju župana Gastike, Nemirinog sina. Oko crkve je također pronađeno oko 1162 starohrvatska groba s bogatim arheološkim nalazima[4] Nekoliko grobova je pronađeno u samoj crkvi, od kojih je većina (više od 800) izvorno imalo nadgrobnu stelu. Prema obliku crkve s westwerkom i tri apside i pronađenim arheološkim nalazima, utvrđeno je kako je na ovu kulturu snažno utjecala Franačka država. Najvrjedniji nalaz je pozlaćena karolinška kadionica franačkih misionara koji su pokrštavali Hrvate krajem u 8. i 9. st.

Prvi pisani spomen crkve sv. Spasa u srednjem vijeku nalazi se u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine, kada se velika Splitska nadbiskupija reorganizirala u nove biskupije u Kninu, Senju, Krbavi i Tomislavgradu. Tijekom 13. i 14. st. crkva je proširena, trijumfalni luk i središnja apsida su srušeni i pregrađeni u kvadratičnu, no graditelji su na sjevernom stupu (pilastru) trijumfalnog luka, iz štovanja, ostavili ulomak kamene grede s pleterom.

U ranom 15. st. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, hrvatski ban, bosanski vojvoda i splitski Herceg, je ojačao utvrdu Prozor iznad Vrlike i većina stanovništva se preselilo iz okolice crkve (Vrh Rika) u Vrliku gdje su uživali zaštitu utvrde. Nakon prodora Turaka 1492. god., crkva je znatno oštećena, a stanovništvo je trajno ostalo u Vrlici. Tijekom 17. st u područje oko crkve doselilo se stanovništvo iz Bosne (Muslimani, Srbi i Hrvati grko-katolici), većinom pravoslavci čiji su grobovi danas pomiješani sa starohrvatskim.

Arheološka istraživanja na ovom lokalitetu prvi je poduzeo fra Lujo Marun, i pritom zamalo stradao od lokalnog pravoslavnog stanovništva. Potom ju je istraživao hrvatski povjesničar i arheolog Stjepan Gunjača (1909. – 1981.) koji je u crkvi pronašao nekoliko ulomaka dekoriranih pleterom, među kojima je najvažniji arhitrav oltarne pregrade iz 9. st. s natpisom koji spominje donatorstvo kninskog župana Gastike i posvetu Kristu Spasitelju.

 
Crkva i groblje.

Srpska pravoslavna crkva i srpski doseljenici uvjeravaju javnost da je ova crkva srpska pravoslavna crkva Vaznesenja Hristovog, iako je sagrađena pet stotina godina prije njihovog dolaska – što je potvrdio i utemeljitelj srpske arheologije Miloje Vasić koji navodi crkvu Vaznesenja Hristovog "koju je koncem XIV vijeka podigao srpski pravoslavni kralj Bosne Stevan Tvrtko za svoje srpske podanike na Cetini". Pravoslavni svećenici iz manastira Dragović su sredinom 1983. god. zdrobili ugrađeni ulomak s ranosrednjovjekovnim pleterom, a ulaze na pročelju i sjevernom zidu zatvorili željeznim vratima s rešetkama. Prozore su pregradili suhozidom i zatim održali pravoslavnu liturgiju. Zbog toga crkva nije srušena u agresiji ujedinjenog srpstva na Hrvatsku, a čak su je namjeravali i rekonstruirati po projektu Ilije Protića, dipl. inž. arh., koji bi iznad glavnog broda izgradio i kupolu.

Nekada su katolički vjernici u procesijama iz Vrlike i Kijeva hodočastili na Sveti Spas, a onda su procesije i slavljenje blagdana Spasovo (Uzašašća Gospodinova), na ruševinama ove starohrvatske crkve, bile zabranjene više od pedeset godina. Slavljenje Spasova (koji se nazivao i Križevo) obnovljeno je tek nakon Oluje, a te 1996. godine postavljena je i kopija pletera na mjesto otučenog. Danas su i spomenute srpske intervencije u hrvatsku graditeljsku baštinu uklonjene, ali provokacije lokalnog stanovništva prigodom blagdana Spasova nisu prestale. [5]

OdlikeUredi

Ova crkva je izgrađena od velikih komada kamena lomljenca i ističe se svojom originalnom arhitekturom. Ona je jednobrodna longitudinalna crkva sa troapsidalnim ili trolisnim svetištem . Naknadno je središnja apsida srušena i zamijenjena većom, kvadratnom. Crkvom dominira snažan zvonik na mjestu ulaza (westwerk), a zidove joj podupiru polukružni potporni polustupovi koji joj daju dojam utvrde.

Nastanak i svrha karolinškog Westwerka (predbroda) nije potpuno jasna. Po jednom tumačenju predbrod je privatni prostor vladara (donatora ili nekog drugog velikodostojnika) unutar crkve (ili samostana), s kraljevom kriptom u prizemlju i kapelicom na katu, koji simbolizira stapanje feudalne države i crkve u kojoj se liturgijske funkcije prožimaju s funkcijama nove feudalne upravne vlasti (kakve u bizantskoj Dalmaciji nema).[6] Obzirom na donatora, cetinskog župana Gastihu, očito je da su ambicije prilikom izgradnje bile usmjerene na dostizanje uzora karolinške dvorske arhitekture.

IzvoriUredi

PovezniceUredi

Vanjske povezniceUredi