Otvori glavni izbornik

Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz studenoga 2011., 30. travnja obilježava se kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Spomendan posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine obilježava se uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno.

PovijestUredi

 Podrobniji članak o temi: Zrinsko-frankopanska urota

Dana 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su vođe protuhabsburške urote Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Povod za urotu bio je Vašvarski mir što ga je 1664. godine sklopio kralj kralj Leopold I. s nepovoljnim uvjetima za dijelove Ugarske i Hrvatske. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor i nadale su se da će uz pomoć bečkog dvora osloboditi svoja područja od turske vlasti. Kako im je Beč onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije im preostalo drugo nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže i svoja prava ostvare pobunom. Bečki dvor, istodobno provodi apsolutističku i centralističku politiku ne poštujući staleška prava hrvatskoga i mađarskog plemstva. Osim toga počinje provoditi reformaciju (i sama obitelj Zrinski je bila dijelom ili je pak simpatizirala s Luteranima).

Saznavši za urotu, Leopold I je pozvao urotnike, među njima i hrvatske velikaše 1670. godine u Beč da se opravdaju. Odmah ih je stavio u kućni pritvor, a Zrinskog i Frankopana dao zatočiti u kazematu u Bečkom Novom Mjestu. Nakon jednogodišnje i nezakonite istrage,koju je vodilo Tajno vijeće, ono ih je na zagovor Johanna Paula Hochera osudilo na smrt odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. U presudi Petra Zrinskog je između ostalog navedeno:

"... da je počinio najveće grijehe time što je nastojao okruniti se za nezavisnog hrvatskog vladara. Umjesto krune, čeka ga krvavi mač..."

Osuđenici, ali i Leopold I molili su Tajno vijeće za "milost" (pomilovanje) : milost je iskazana tako, da je osuđenicima oproštena kazna odsijecanja ruku. Pijani krvnik, koji nije uspio jednim udarcem odsjeći glavu, bio je dodatna "milost". U isto vrijeme pogubljen je u Beču i drugi najvažniji urotnik, ugarski palatin Nadasdy. Nešto kasnije u Grazu štajerski urotnik Tattenbach. Deset godina nije dvor izabirao novog palatina ni bana. U Ugarskoj je u godinama nakon urote došlo do kurucen- ustanka u kojem je i opet jedan Zrinski igrao glavnu ulogu: unuk Petra Zrinskog, Rakoczy.

Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država. Bečki dvor ne samo da je ugušio zrinsko-frankopanski pokret, nego je i uništio dvije najstarije i najslavnije obitelji koje su pet stoljeća, sve do polovice 17. stoljeća, imale istaknutu ulogu u hrvatskoj povijesti.

U svezi s njihovom smrću mletački poslanik u Beču javio je u Veneciju:

"Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica."[1]

Njihovi posmrtni ostaci iz Bečkog Novog Mjesta preneseni su i pokopani 1919. godine u zagrebačkoj katedrali. Nadgrobni spomenici još uvijek se nalaze u Bečkom novom mjestu.

PovezniceUredi

IzvoriUredi

  1. Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., ISBN 86-409-0065-5, str. 117.

  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatskog sabora. Vidjeti dopusnicu Hrvatskog sabora za Wikipediju na hrvatskome jeziku.