Daniel Kokić
Daniel Kokić, (Proložac 1940. — Kostrena 2008.) hrvatski je humorist i publicist. Djelovao je prvenstveno u Rijeci kao odgojno-obrazovni djelatnik i autor. Najviše uspjeha u Hrvatskoj postigao je dječjim romanom Dnevnik maloga Jurića o odrastanju u Rijeci tijekom razdoblja jugoslavenskog socijalizma.
Biografija uredi
Osnovnu školu je završio u Imotskom 1958. godine, a srednju poljoprivrednu školu u Kaštel-Štafiliću 1962. godine. Pedagošku akademiju završava u Puli 1965. godine. Od 1966. godine do umirovljenja 2004. godine nastavnik je hrvatskoga jezika i povijesti u osnovnim školama u Rijeci, a na Radio-Rijeci je vodio humorističnu emisiju Šegavi kanoćal. Pisao je i pod pseudonimima Mali Jurić i Tomislav Božinović. Suautor je monografije o NK »Mladost« iz Prološca.[1]
Književni i znanstveni rad uredi
Kroz književni i znanstveni rad Kokić se prvenstveno bavio satirom, humorom i komikom.[2] Likove i priče bazirao je na realnim situacijama iz gradskog i zavičajnog života. Najviše je stvarao za djecu i mlade ili koristio djetinjstvo kao inspiraciju.
Prilozima je doprinosio hrvatskim tiskovinama poput Slobodne Dalmacije, Novog lista, Dometa, Modre laste.
Objavio je knjigu kraćih proznih i stihovnih sastavaka: Mi: ćakule i šale (Matica hrvatska, 1970.), humoresku Dvije kocke šećera (Informativni centar Imotska krajina, 1987.), zbirku aforizama, epigrama i sentencija Znakovi vremena (Riječko književno i naučno društvo, 1989.) te romansiranu biografiju Frane Pitur iliti Život shvaćen kao komedija (Adamić, 1998.) o sušačkom smjehotvorcu Franu Pavletiću.
U knjizi Ljepote i nadahnuća (s. n. 2005.) skupio je i kritički prikazao književne tekstove o Kostreni, a u monografiji Slatka dječja usta (Naša djeca, 1981.) prikupio je duhovite dječje odgovore na različita pitanja.
Dnevnik malog Jurića uredi
Najviše je uspjeha postignuo dječjim romanom Dnevnik maloga Jurića (Riječka tiskara, 1975.) koji je s obzirom na prihvaćenost publike ostvario u kratkom roku tri izdanja.[3] Prema Dnevniku malog Jurića napisao je i tekst za dječji mjuzikl Jurić & comp. (1976. do 1977. izvođen u riječkom Pionirskom kazalištu, glazba Veseljko Barešić). Dnevnik malog Jurića karakterizira prikazivanje Rijeke u vrijeme socijalizma[4] kroz poseban ironičan stil.[5] Autor naslovnice i pratećih ilustracija je hrvatski autor Ivica Bednjanec.
Djela uredi
- Mi: Ćakule i šale, Matica hrvatska, 1970.
- Dnevnik maloga Jurića, Rijeka, Riječka tiskara, 1975.
- Slatka dječja usta, Rijeka, Općinska konferencija Saveza društava "Naša djeca", 1981.
- Dvije kocke šećera: istinite humoreske, Informativni centar "Imotska krajina", 1987.
- Frane Pitur iliti Život shvaćen kao komedija, Katedra Čakavskog sabora, 1998.
- Humor naš primorski, Katedra Čakavskog sabora Kostrena, Novi Vinodolski, 2016.
Izvori uredi
- ↑ Hrvatski biografski leksikon. hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 21. travnja 2021.
- ↑ Daniel Kokić. 30. prosinca 2008. PRILOG SOCIOLOGIJI SENJSKOGA HUMORA. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu. 35 (1): 307–344. Pristupljeno 21. travnja 2021.
- ↑ Izdavačka nostalgija maloga Jurića (nezapisana u Dnevniku). Gradska knjižnica Rijeka. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. travnja 2021. Pristupljeno 21. travnja 2021.
- ↑ Mali Jurić u svijetu bajki :: Rijeka. nocknjige.hr (engleski). Pristupljeno 21. travnja 2021.
- ↑ SUŠAČKA REVIJA. www.klub-susacana.hr. Pristupljeno 21. travnja 2021.