Nacrt:Rashrvaćivanje

(Preusmjereno s Dekroatizacija)
Plakat talijanskih fašista, objavljen u Vodnjanu između 1922. i 1943. Plakat obavještava domaće stanovništvo o zabrani uporabe »slavenskog« (tj. hrvatskog) jezika na svim javnim mjestima, uklj. trgovine i obaveznoj uporabi talijanskoga pod prijetnjom »uvjerljivih metoda«.

Rashrvaćivanje ili dekroatizacija nazivi su za prisilni ili ciljani asimilacijski proces kojim se gube i/ili svjesno uklanjanju hrvatski identitet, jezik, kultura, povijest i nacionalna znakovlja Hrvata.

Rashrvaćivanje područja s hrvatskim stanovništvom provodili su strani vladari i strane politike, kako u doba Austro-Ugarske i Mletačke Republike u procesima mađarizacije, talijanizacije i germanizacije – koje su mađarski, talijanski i austrijski politički krugovi nastojali provoditi onda kada bi se hrvatski element našao izložen politički osobito nepovoljnim prilikama – tako i u doba Kraljevine i SFR Jugoslavije putem srbizacije i jugoslavizacije. Dekroatizaciju provodila je i Kraljevina Italija, na područjima koja su joj pripojena nakon Prvog svjetskog rata i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Za vrijeme Domovinskog rata srpske su snage i JNA ubijali i progonili hrvatsko stanovništvo, prvenstveno iz općina i gradova sa većinskim srpskim ili miješanim stanovništvom, te je uslijedilo razaranje stambenih objekata Hrvata, rušenje hrvatskih katoličkih crkava i uklanjanje hrvatskih nacionalnih simbola. Početkom 2020-ih pojavile su se teorije i teze da se iseljavanjem Hrvata i doseljavanjem stotina tisuća stranih radnika u Hrvatskoj provodi »zamjena stanovništva«.[1]

Suprotnost rashrvaćenja je pohrvaćenje.

Rashrvaćivanje kroz povijest

uredi

Prije Prvog svjetskog rata

uredi

Politika Kraljevine Jugoslavije

uredi

Talijanizacija u prvoj polovici 20. stoljeća

uredi

Istaknuti Hrvati koji su u ranijim stoljećima djelovali u Italiji - kao što su primjerice Faust Vrančić ili Julije Klović - u literaturi zapadne Europe poznate su uglavnom pod talijanskim imenima Fausto Veranzio i Giulio Clovio, te ih se prepoznaje kao Talijane.

Rashrvaćivanje hrvatskih klasika od Marka Marulića do Matoša i stvaranje zabluda o hrvatskoj književnosti u talijanskoj enciklopediji spominje Mirko Tomasović u djelu "Od Vrlike do Lisabona".[2]

Do danas, vodeće kulturne institucije u Srbiji svrstavaju dubrovačke i bokokotorske hrvatske književnike - među srpske pisce, koji da su navodno govorili srpski.[3]

Rashrvaćivanje u SFR Jugoslaviji

uredi

Tijekom titoizma veliki je broj Hrvata bio prisiljen napustiti svoju domovinu iz ekonomskih ili političkih razloga, što je dovelo do depopulacije zemlje.

U povijesnim knjigama i enciklopedijama iz razdoblja SFR Jugoslavije prešućivalo se i ili nedostatno vredovalo značaj hrvatskih autora . Iz ideoloških razloga povijesnim zbivanjima se nije davalo pravo mjesto u povijesti (primjerice Gvozdanskog), a iznošeni su više puta netočni podatci i podatci koji nisu bili potpuni.[4]

Pokušaj stvaranja jedinstvenog južnoslavenskog etničkog identiteta obuhvaćao je i pokušaj uvođenja zajedničkog srpskohrvatskog jezika (spajanjem hrvatskog i srpskog na štetu hrvatskog, potom dovođenja hrvatskog u podređeni položaj, svođenje na razinu pukog nestandardnog regionalnog izraza te na koncu konačnog zatiranja hrvatskog), projekta koji zbog svoje neutemeljenosti nikad nije uspio zaživjeti.[5]

Tijekom postojanja obiju Jugoslavija već izgrađeno hrvatsko pravno nazivlje uvelike je posrbljeno (hrvatski pravni termin "kazneno djelo" postao je "krivično djelo", "ovrha" je postala "izvršenje", "obiteljsko pravo" je postalo "porodično pravo" itd.) i to se stanje nije promijenilo sve do hrvatske samostalnosti, a značajne promjene uslijedile su tek poslije osamostaljenja.[6] Osobito je dekroatizacija bila dosljedno provedena u sferi nacionalne sigurnosti: riječi poput "stožer", "satnik", "bojnik", "zapovjednik", "stega" (i mnogi drugi hrvatski termini) doslovno su tretirane kao "ustaške riječi"[nedostaje izvor] i uopće se nije smjelo pomišljati na njihovu uporabu - izuzev ako se nije govorilo o nekim povijesnim temama, primjerice o I. svjetskom ratu.[nedostaje izvor]

Hrvati su se potiho opirali procesima rashrvaćivanja, čak i u redovima hrvatskih komunista. To je protivljenje tek rijetko bilo iskazivano na javni način, prigodom donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine i za vrijeme Hrvatskog proljeća 1970. – 1971. godine. Nositelji takvih pokušaja izlagali su se znatnim rizicima, a nositelji antihrvatskih politika među komunistima su se vrlo trudili da ih suzbiju.[nedostaje izvor]

Tako istaknuti komunistički političar Stipe Šuvar objašnjava u novinskom intervjuju iz 1987. godine:

»Hrvatski je nacionalizam nakon 71. dobio po prstima, ali je ostao pritajen i ponovo se podmuklo širi... Djelovanje hrvatskog nacionalizma na području jezika već je urodilo otrovnim plodovima. Strateški je pritom cilj, a na njemu se uporno i sistematski radi nakon 1971., ne više na bučan, već na perfidan način, raskidanje jezičnog zajedništva hrvatskog i drugih naših naroda koji govore jednim, hrvatskim ili srpskim, odnosno srpskohrvatskim jezikom uz sve varijantske razlike... Hrvatski nacionalisti uporno se bore za poseban (nacionalni) hrvatski jezik. Da bi prikrili da oni neprestano proizvode i produbljuju incidentna stanja, optužuju svakoga tko upozori na to za unitarizam i antihrvatsku zavjeru.«[7]

Domovinski rat

uredi
 
Promjena etničkog sastava na području Republike Srpske Krajine. Postotak etničkih Srba značajno je porastao s 52,1% u travnju 1991. na 88% u srpnju 1992., dok je broj Hrvata u istom razdoblju naglo pao s 36% na 7%.

Primjeri rashrvaćivanja po zemljama

uredi

Hrvatska

uredi

Hrvatsko kulturno vijeća primjećuje da određeni krugovi medijskim manipulacijama - stalnim ponavljanjem sintagmi poput

  • "dogovoreni rat s Miloševićem",
  • "dogovorena podjela Bosne",
  • kako je "Hrvatska mogla izbjeći rat da je to htjelo tadašnje vodstvo",
  • kako je "Jugoslavija mogla opstati da su na to pristali republički moćnici",

sustavnim lažima ili poluistinama koje imaju za cilj pranje mozga zapravo žele dekroatizirati hrvatsku politiku.[8]

Davor Domazet također u svojoj knjizi Gospodari kaosa upozorava na ubrzani proces virtualizacije i postupnu dekroatizaciju Hrvatske.[9]

Neki politički krugovi u Hrvatskoj opravdavaju ili ne osuđuju titoistički democid, ismijavaju hrvatsko domoljublje i postojanje zasebnog etničkog identiteta.[10] Do danas još niti jedan komunistički zločinac nije osuđen za bilo koji od mnoštva zločina kojima su na meti bili Hrvati.

Prisilnim "brisanjem pamćenja" i revidiranjem povijesti želi se Hrvatsku dekroatizirati izmjenom slike o Domovinskom ratu...[11]

Bosna i Hercegovina

uredi

Zbog rata u Bosni i Hercegovini predratni broj Hrvata u BiH se znatno smanjio, što je dovelo do značajnog pada broja Hrvata u toj državi.

Prema Hrvatskom zajedništvu Herceg Bosne ...BiH je proteklih pet stoljeća islamizacije, srbizacije, jugoslavenizacije, asimilacije, progona, emigracije, ugnjetavanja i svih drugih vidova diskriminacije, tekla je također neprekinuta dekroatizacija ovoga prostora. [12]

Vojvodina

uredi

Habsburška Monarhija je prije podjele počela s politijom germanizacije krajeva, bilo koloniziranjem njemačkog stanovništva bilo germaniziranjem svih naroda, uključujući Hrvata. U 19. stoljeću i osobito nakon preobrazbe Monarhije u Austro-Ugarsku, Kraljevina Ugarska sprovodi politiju dekroatiziranja Hrvata, osobito nakon podjele Monarhije na austrijski i ugarski dio. Hrvatski je izbacivan iz školstva i Crkve i nije uvođen gdje je bilo Hrvata. Statistike na popisima iskrivljavane su radi povećavanja udjela Mađara u ukupnom stanovništvu Ugarske. Govornik mađarskog jezika upisivan je kao Mađar, bez obzira na stvarnu nacionalnu pripadnost. Hrvatsko ime bilo je progonjeno, pa su Hrvati pribjegavali manje provokativnom bunjevačkom imenu, zbog čega su hrvatska društva nosila bunjevačko ime. Uskoro je i to ime postalo provokacijom, pa su hrvatska nacionalna društva bila bez nacionalnog atributa. Nakon Trianonskih sporazuma i raspada Ugarske primjenjivala je Mađarska još grublje nasilje prema manjinskim krajevima, osobito pograničnim i istaknutim pojedincima koji su iskazivali želju za priključivanjem tih krajeva zemlji kojoj je pripadao njihov narod (Hrvatska, Srbija, Rumunjska, Slovačka i dr.).[nedostaje izvor]

Nakon početne tolerancije i srpski hegemoni u Kraljevini SHS sprovodili su politiju kao Kraljevina Ugarska, promovirajući politiku usitnjavanja broja Hrvata partikularizmima (bunjevaštvo, šokaštvo) ili pseudoznanstvenim dokazivanjem srpstva. Titova Jugoslavija u početku prestaje s tom politikom, koja se mijenja nakon samo četiri godine. Slijedi politika srbiziranja pod plaštom jugoslavenštine i srpskohrvatskog i gašenja ili preimenovanja institucija hrvatskog imena. Broj Hrvata dosegao je popisni maksimum 1961. sa 145.431 pripadnikom i od tada bilježi pad. Do 1991. pao je na 74.000, dok je u istom razdoblju naglo narastao broj "ostalih", neopredijeljenih, regionalnog identiteta, deklariranih kao Jugoslaveni, Bunjevci i Šokci. Ratni progoni Hrvata, bijeg pred nasiljem u Hrvatsku i odnarođivanje Hrvata posrbljivanjem i nebunjevačkim hrvatstvom još više smanjuje hrvatski broj.[nedostaje izvor]

Procjena broja Hrvata koji su bili protjerani iz Vojvodine u razdoblju 1991. – 2005. varira od 45.000 do 70.000. Neprihvaćanjem hrvatske etničke pripadnosti bunjevačkih i šokačkih Hrvata, njihovim pretvaranjem u nove etničke grupe, taj proces je dalje ubrzan.[13][14]

Povezani članci

uredi

Izvori

uredi
  1. Demograf Šterc o doseljavanju stranaca: Zamjena stanovništva u Hrvatskoj počela je prije dvije godine. vecernji.hr. Večernji list. 17. siječnja 2022. Pristupljeno 4. studenoga 2023.
  2. Mirko Tomasović, Od Vrlike do Lisabona, Matica Hrvatska Sinj 1993, ISBN 953-96429-9-X
  3. "Kako su Držić i Gundulić postali - Srbi"; Nenad Pejić za Radio slobodna Europa, 9. srpnja 2015.
  4. hic.hr:'Razorna moć sustavne dekroatizacije' [1]
  5. Vijenac br.383/2008. Ranko Matasović: Srpsko-hrvatski nikada nije ostvaren, jer nije postojao
  6. Hrčak Josip Miletić: Povijesni razlozi terminoloških promjena u novom hrvatskom kaznenom zakonodavstvu, Croatica et slavica iadertina 1 (2005.), str. 81-83
  7. Citat prema "Uloga teorija zavjera u konstrukciji političke zbilje u Hrvatskoj: analiza političkog diskurza 1980. - 2007. godine", Nebojša Blanuša, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (doktorska disertacija), str. 235.
  8. HKV:'Detuđmanizacija' je dekroatizacija [2][neaktivna poveznica]
  9. Slobodnadalmacija [3] "Najsnažnijim motivom za izdavanje knjige, kako je kazao admiral Domazet, bilo je raščlanjivanje pojma "detuđmanizacije" koji je upravo u to vrijeme doživio svoj vrhunac, a iza kojeg se, po njegovu mišljenju, krije "rashrvaćivanje Hrvatske"
  10. Croatian American Association [4]Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. srpnja 2008. (Wayback Machine) "Glavni Stepincev 'grijeh' nije bila navodna suradnja s Pavelicem, nego to što je bio oporba diktatoru Titu!"
  11. Dom i Svijet [5] "Razgovor sa Zoranom Vukmanom, "Put u Balkaniju""
  12. Hrvatska zajednica Herceg Bosne:'Demografsko pitanje' [6]Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. svibnja 2009. (Wayback Machine)
  13. (srp.)SubotičkeArhivirana inačica izvorne stranice od 4. svibnja 2008. (Wayback Machine) Prilozi za raspravu o (raz)gradnji pozorišta (V)
  14. [7]Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. kolovoza 2010. (Wayback Machine) Depopulacija Hrvata u Vojvodini

Vanjske poveznice

uredi
Nedovršeni članak Rashrvaćivanje koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.