Otvori glavni izbornik
Knjiga Dnevnik Diane Budisavljević, 1941. - 1945.

Diana Budisavljević (rođ. Obexer) (Innsbruck, 15. siječnja 1891. - Innsbruck, 20. kolovoza 1978.), bila je hrvatska humanitarka austrijske nacionalnosti, nezavisna socijalna aktivistica.

ŽivotopisUredi

 
Grob Diane Budisavljević, Innsbruck

Tijekom Drugoga svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1945. godine potaknula i organizirala spašavanje iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u zbrinjavanju te vodila sustavne podatke o oko 12.000, uglavnom srpske djece te njihovih majki s područja Korduna i Kozare.[1][2]

Rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića te se s njim 1919. preselila u Zagreb. Po osnutku Medicinskog fakulteta dr. Budisavljević je zasnovao Zavod za kirurgiju te je imenovan profesorom kirurgije.[1]

Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941. godine, Diana Budisavljević sa skupinom suradnika organizira "Akciju Diane Budisavljević" kako ju je sama nazvala.

Akcija Diane BudisavljevićUredi

Tijekom rata je bilo mnogo izbjeglištva unutar NDH. Kao osobiti problem pojavilo se pitanje djece srpskih roditelja, koja su nerijetko bila odvojena od roditelja tijekom protupartizanskih akcija njemačkih vojnih snaga, od kojih je najveća bila Bitka na Kozari. Kod akcija "čišćenja" su njemačke snage odraslo stanovništvo srpske narodnosti - u čijim su se selima uglavnom opskrbljivale snage NOVJ - često odvodili na prisilni rad u Njemačku, a djecu bi ostavljali na brigu vlastima NDH. U Logorima su uvjeti života bili loši, te su djeca - koja su onamo nerijetko dolazila već pothranjena i bolesna uslijed uvjeta u zbjegovima tijekom ratnih operacija - bila u teškim i po život opasnim uvjetima.[3] [4] [5]

Djelatnost Diane Budisavljević se sastojala od skupljanja i slanja pomoći u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac; zatim od izvlačenja i prijevoza majki i djece iz logora; od udomljavanja nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke obitelji, kao i u dječje domove i bolnice te prikupljanju pomoći za njihovo uzdržavanje. Osim toga, vodila je sustavnu i složenu kartoteku evidencije djece što je omogućilo njihovo ponovno spajanje s majkama i očevima koji su bili slani na prisilni rad u Njemačku.

Osim brige za goli život i preživljavanje, Diana Budisavljević je nastojala sačuvati identitet djece i tako omogućiti njihov povratak obiteljima.

Obuhvatan, težak i opasan posao Diana Budisavljević ne bi mogla uraditi bez mreže podrške koju su činili:

  • Židovska bogoštovna općina u Zagrebu koja je posredovala u slanju pomoći zatočenim ženama i djeci u logorima,
  • sestre Hrvatskog crvenog križa koje su pomagale u organiziranju prijevoza i skrbi za malene logoraše,
  • prihoda karitativne organizacije Unutarnji jugoslavenski front kojom je upravljao arhitekt dr. Marko Vidaković, a koja je humanitarna udruga bile osnovana prije rata, te je raspolagala kapitalom koji je stvarao znatne prihode koji su korišteni za pomoć djeci, te
  • Caritas Zagrebačke nadbiskupije na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem i msg. Pavlom Jesihom koji su organizirali udomljavanje djece po obiteljima.[6]

Od siječnja 1943. godine i nadbiskup Alojzije Stepinac se aktivno uključuje u spašavanje i udomljavanje srpske djece[7], no tek nakon što je tijekom prethodne dvije godine bio suzdržan te davao "prazna obećanja", kako navodi Diana Budisavljević u svom dnevniku. Međutim je za opaziti, da je problem s mnoštvom srpske djece odvojene (djelovanjem njemačkih snaga) od roditelja buknuo u punoj mjeri početkom kolovoza 1942. godine, povodom Bitke na Kozari; uključivanje nadbiskupa Stepinca je bilo pravodobno za rješavanje tog najvećeg humanitarnog problema s djecom bez roditelja.[8]

Svjedočanstvo o svom djelovanju kao i o patnjama srpskih žena i djece u ustaškim logorima, pretočila je u dnevnik koji započinje 23. listopada 1941. godine, a završava 7. veljače 1947. godine. Dnevnik svjedoči o njezinoj izuzetnoj hrabrosti, upornosti, humanosti i nesebičnosti. Brigom Dianine unuke, psihologinje dr. Silvije Szabo, sačuvana je dokumentacija i dnevnik na osnovu kojih je Hrvatski državni arhiv izdao knjigu Dnevnik Diane Budisavljević, 2003. godine.

O stanju kakvo je zatekla kod djece smještene u logor u Staroj Gradišci, gdje su masovno pristigli tijekom Bitke na Kozari, svjedoči prema iz svojeg posjeta tom logoru 10. srpnja 1942. godine: "Zatim smo otišli u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala u krevetima. Ona koja su bila sposobna za transport, odnesena su u posebnu prostoriju. A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili. U dvorištu su u međuvremenu bili postavljeni stolovi i izrađivane su liste. Uz svako ime je napisan broj i ceduljica s odgovarajućim brojem bila je djetetu zavezana oko vrata. Preuzela sam bolnicu i pokušala sam uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su skrbile za djecu, dobiti podatke za ova mala iznemogla bića. Neka su već prije bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Ta su djeca imala ceduljice s podacima oko vrata. Za neke od preostalih sam uspjela dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovana i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol."[9]

Odmah po oslobođenju, u svibnju 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda (OZNA-e), kartoteke s podacima o logoraškoj djeci i roditeljima morala je predati vlastima. Diani Budisavljević i njenim suradnicima nije dopušteno da dalje održavaju arhivu i da uopće pristupe prikupljenim podatcima[10], a zahvaljujući nestručnom i nemarnom poslovanju službenika Ministarstva socijalne politike kojima je posao povjerila nova "narodna vlast" - obitelji djece su do podataka teško dolazile, a znatan dio podataka je posve zametnut. Stoga neka djeca naposljetku nisu spojena sa svojim obiteljima.[11]

Suradnici Diane Budisavljević: Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Kamilo Bresler, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe, Branko Dragišić, Ljubica Becić itd.[12][1]

Daljnje implikacijeUredi

Njezina akcija zbrinjavanja djece stradalnika 2. svjetskog rata pridonijelo je uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj 1952. godine, osnutkom Više škole za socijalne radnike u Zagrebu. Njezin rad se smatra pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djeteta kad se radi o djeci u ratu.[1]

Komunističke vlasti su Diani Budisavljević oduzele znatni dio imovine i sumnjičavo se odnosile prema njoj. Nije joj bilo dano nikakvo društveno priznanje.

Od 1972. godine pa do kraja života ponovno živi u rodnom Innsbrucku.[13]

PriznanjaUredi

Diani Budisavljević u čast su nazvana tri parka: u Zagrebu, Sisku i Beču, a ulice nazvane po njoj su u Beogradu na Dedinju, Prijedoru, Bosanskoj Dubici i Bosanskoj Gradišci. Nakon 66 godina od završetka Akcije Diane Budisavljević, posthumno je odlikovna. Prvo joj je u rodnom Inssbrucku 2011. dodijeljen Orden II reda, a potom i u Srbiji, 2012. godine zlatna medalja Miloš Obilić za hrabrost i djela osobnog herojstva i 2013. odlikovanje Carica Milica koje dodjeljuje Srpska pravoslavna crkva, za plemenitost i humanitarni rad. U Hrvatskoj je Hrvatski državni arhiv 2003. godine objavio knjigu Dnevnik Diane Budisavljević 1941. - 1945., a u Srbiji je, deceniju kasnije (2013.), izašla knjiga Boška Lomovića Knjiga o Dijani Budisavljević. Pošto je izdavačka kuća iz Innsbrucka Tyrolia smještena u kući obitelji Obexer, ljudi iz ove izdavačke kuće su čuli za Dianu i zamolili su svog suradnika Wilhelma Kuehsa da napiše roman o Diani. Tako je 2017. objavljena knjiga Dianas liste (Dianina lista), koja je iste godine objavljena i na srpskom jeziku. U rodnom Innsbrucku nije dobila spomen ploču na kući, iako je takav zahtjev bio upućen gradskim vlastima. [14] 10. ožujka 2019. na Međunarodnom sajmu knjiga u Novom Sadu održana je promocija knjige o Diani Budisavljević, pod nazivom Djeca u logorima Nezavisne države Hrvatske, autorice Danice Kaće Čolović. [15] U Srbiji je snimljen dokumentarni film Dianina djeca i održana je istoimena izložba od 15. svibnja - 14. lipnja 2018. godine u Domu vojske Srbije u Beogradu, o Dianinom humanitarnom radu. Srbijanska glumica Jelena Puzić glumi u monodrami o Dianinoj akciji, Pu spas za sve nas, a predstave su održavane na različitim mjestima: Narodno kazalište u Beogradu, Ustanova kulture Vuk na Zvezdari, ljetna scena na Kalemegdanu, kripta katedrale sv. Ivana Vladimira u Baru, u Bosanskoj Gradišci, Innsbrucku... U Hrvatskoj je filmska redateljica Dana Budisavljević nekoliko godina snimala film Dnevnik Diane Budisavljević (prvi naziv je bio Dianina lista), koji je premijerno prikazan na Pulskom filmskom festivalu u četvrtak 18. srpnja 2019. godine. Film je proglašen najboljim filmom festivala, a dobio je i nagradu publike kao i nagrade za najbolju režiju, montažu i glazbu.

GalerijaUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Marina Ajduković: Djelovanje Diane Budisavljević s djecom stradalom u 2. svjetskom ratu
  2. http://www.womenngo.org.rs/feministicka/tekstovi/dvije-ruke.pdf
  3. Dragoje Lukić, Rat i djeca Kozare (Beograd: Književne novine, 1990.) str. 27.
  4. Dragoje Lukić (13. listopada 2019.). Rat i djeca s Kozare (poglavlje "Djeca iz pakla"). Književne novine, Beograd, 1990 pristupljeno 13. listopada 2019.
  5. Nikica Barić. Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece. Pilar : časopis za društvene i humanističke studije, Vol. XI No. 2, 2016. pristupljeno 13. listopada 2019.
  6. Stipan Bunjevac (30. siječnja 2017.). SVJEDOČANSTVO DUŽNOSNIKA NDH-a: Nadbiskup Stepinac prosvjedovao je jer nije bilo slobode biranja. Glas Koncila pristupljeno 13. listopada 2019.
  7. Budisavljević, 2003., str. 117.
  8. Isto, str. 20., 54., 55., 99.
  9. Diana Budisavljević [Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002.]. “str. 70-71”, Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945 pristupljeno 13. listopada 2019.
  10. Diana Budisavljević, op. cit., str. 170-171
  11. Milena Zajović (9. srpnja 2019.). Javljaju nam se ljudi koje je Diana spasila, a koji ni nakon 70 godina ne znaju svoja prava imena. Večernji list pristupljeno 13. listopada 2019.
  12. http://www.novossti.com/2010/05/dianu-budisavljevic-u-udzbenike
  13. http://www.novossti.com/2010/05/dianu-budisavljevic-u-udzbenike
  14. (2017) RTV, Zašto je Diana Budisavljević tako sramno prećutana...
  15. (2019) Srpsko kolo, broj 40., str. 19., Djeca u logorima NDH

LiteraturaUredi

  • Budisavljević, Diana. Dnevnik Diane Budisavljević: 1941.-1945., Zagreb : Hrvatski državni arhiv ; Jasenovac : Javna ustanova Spomen-područje, 2003. ISBN 953-6005-62-X

Vanjske povezniceUredi